Privatno vlasništvo je svetinja, kolektivizam je ropstvo. Ono ne samo da na bolji način alocira resurse od javnog vlasništva, nego je i osnovno ljudsko pravo.
To je stvar u kojoj će se ne samo svi liberterijanci, nego i svi zdravi seljaci zasigurno složiti. Međutim, u nekim free market krugovima, po mom skromnom mišljenju, prevladavaju dvije zablude:
Zabluda br. 1: Privatizacija i privatno vlasništvo nužno vode boljoj alokaciji resursa i ekonomskom boljitku.
Zamislimo dvojicu braće koji su naslijedili seosko imanje – štedljivi bake i djedovi ostavili su im po velik komad zemlje, vinograd i kuću na selu.
Marko, stariji unuk, rođen i odrastao na selu, nikad ga nije zanimalo ništa više od poljoprivrede i mirnog obiteljskog života. Cijelog je života pomagao ocu u teškim poslovima, i znao je da bez mukotrpnog rada, reda i discipline kruha nema. Cijelo vrijeme mu se vrtilo po glavi kako bi u vinograd stalo još par redova loze, kako bi mogao zasijati lan umjesto pšenice jer mu je cijena bolja, a i kuća bi bila ugodnija za život kad bi ju se okrečilo i napravilo još dvije dodatne sobe za djecu koja će sigurno naići za koju godinu.
Mate, Markov brat koji je nakon gimnazije otišao u grad i navukao se na dop na prvoj godini studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz učenje svih djela Kangrge i Marcusea naizust, imao je naviku i prodavati obiteljsko srebro, televizor, autoradio i sve što se moglo naći pod rukom, a da je imalo ikakvu opipljivu vrijednost. Sve u njegovom životu bilo je podređeno iglenim užicima, i da je uspio shvatiti koncept da je vlasnik dijela seoskog imanja bake i djeda, zamijenio bi ih za par grama dobrog horsa.
U uvjetima savršenog slobodnog tržišta, i poštivanja svih prava na privatno vlasništvo, hoće li ono u oba slučaja voditi optimalnom korištenju resursa? Mislim da je svakome očito da neće, i da će Marko svoj kapital višestruko oploditi, dok će Mate vjerojatno svoj dio zapustiti i kad postane šikara rado za par tisuća kuna dopustiti da postane odlagalište otpada. Privatno vlasništvo osnova je i uvjet zdravog ekonomskog razvoja – ali ne i motor pokretač.
Koja je ekonomski gledano najbitnija razlika između Marka i Mate? Moje mišljenje je - vremenska preferencija (time preference). Mate ima visok nivo vremenske preferencije – želi sve što ima konzumirati sada, jer žlica na svijeći već krčka, a i Žižek je u gradu još samo danas. Marko ima nisku vremensku preferenciju – spreman je odricati se užitaka godinama da bi stvorio bogatstvo u dalekoj budućnosti. Vremenska preferencija je ekonomska varijabla po kojoj se razlikuju ljudi, skupine ljudi, čitave nacije i pojedinci u različitim stupnjevima razvoja. Unatoč tome što nas mudre glave uče da bogatstvo naroda dolazi od visokog oporezivanja, hiperinflacije, ropstva, krađe ili rata s izvanzemaljcima, na kraju nam ostaje stara mudrost štedljivih djedova i baka, od kojih većina nije imala doktorsku disertaciju, ministarsku fotelju ili Nobelovu nagradu – povećanje kapitala dolazi od štednje i odlaganja konzumacije dobara. Zato u sustavu slobodnog tržišta egalitarizam ne samo da nije vjerojatan ishod, nego je i teoretski nemoguć.
Jedan stari vic govori o tome kako je stari Židov na samrtnoj postelji prvo prozvao sve članove obitelji i pitao svakog je li tu uz njega, a potom ih ispsovao zašto nitko od njih nije u dućanu. Likovi iz literature poput Marmeladova ili Đuke Begovića pokazuju sasvim drugo ponašanje, i voljni su satrati i zadnji atom vrijednosti za trenutne užitke. Većina ljudi se pak nalazi između ova dva ekstrema i ponašanje im se mijenja sukladno dobri, okolini i mnogim drugim faktorima – kome od nas vremenska preferencija ne raste eksponencijalno sa svakim ispijenim pivom? Tu dolazimo do jednog drugog interesantnog problema, tj. druge zablude:
Zabluda br. 2: Priroda vlasništva diskretan je i prebrojiv skup koji se sastoji od dva člana: privatnog i javnog vlasništva. Oni su u potpunosti odvojene kategorije, i vlasništvo može biti samo privatno ili samo javno.
Iako nisam naišao na eksplicitnu formulaciju ove teze, ona je sveprisutna u mnogim raspravama o slobodnom tržištu, i kod zagovornika i kod protivnika istoga. Svijet pak izgleda znatno drugačije. Između te nule i jedinice nalazi se sredina u kojoj svi živimo, a to je ono što ja nazivam nominalnim privatnim vlasništvom. Krenimo ovako:
Ako radite i dobivate na ruke 100% vaše plaće, pri čemu vam država ne uzima ništa, nema sumnje da je taj novac vaše vlasništvo. Ako pak država odluči da vam otme svu zaradu, on je očito javno vlasništvo. No, što ako vam uzme 50-70%, poput naše države? Što ako to ode na 80%? 85%? 99%?
Ako imate komad zemlje na kojem smijete saditi kupus, sagraditi kuću, pasti krave ili organizirati rock festival, on je očito vaše privatno vlasništvo. No, ako država strateški odluči da morate uzgajati kukuruz? Ili da umjesto krava morate držati ljame? Ili da ne samo da ne smijete održavati rock festival na svojoj zemlji, nego ne smijete ni sjediti i razgovarati sa susjedima? Ako vas natjera da platite za svaki metar zemlje nezasijane kukuruzom, jer je to društveno neproduktivno? Ili da morate prihvatiti da se na vašu zemlju doseli neka obitelj čija je farma izgorjela, ili čiji je rođak glavni u vašem selu?
U kojem trenutku vaše vlasništvo prelazi u vaše nominalno vlasništvo? U kojem trenutku vaša kuća postaje vaša samo na papiru, vaša plaća samo broj na papiru kojeg ne možete iskoristiti, ili pak vaša djeca samo ovce u službi Državi koja su vaša samo na papiru? Nemoguće je izolirati tu jednu točku na x osi, postotak ili odredbu koja privatno pretvara u javno, no jasno je da smo oko velike većine stvari zagazili u spektar svojih nominalnih prava.
Nominalno vlasništvo i vremenska preferencija dvije su stvari koje najviše obilježavaju ovaj slavni hrvatski povampireni neoliberalni kapitalizam u kome je izgubljeno sve ono humano i gleda se samo na profit. Kao prvo, porezi su toliko visoki, regulativa toliko zamršena i Država ima prste toliko u svemu, da je dobro pitanje o kakvom privatnom vlasništvu u Hrvatskoj možemo pričati. Je li privatno vlasništvo vaša livada ako vas vlast natjera da je prodate za izgradnju golf terena? Ili golf teren ako neki ludi ekolog odluči da trošite previše vode? Ili voda u potoku ispred vaše kuće, ako država odluči da ga pretvori u akumulacijsko jezero? No, još puno puno više od toga je pitanje koliku vremensku preferenciju iole racionalan investitor može imati u ovakvim uvjetima? Po mojoj slobodnoj procjeni, svakih 3-4 dana u novinama osvanjuju bombastični naslovi o novim porezima, o novoj regulativi, novim zabranama i otimačinama, novim revolucionarnim idejama kojim će nas masne kreature cijeli život šopane Marxom odvesti u svijetlu budućnost. Nešto rjeđe, ali opet često, dolazi do najava ogromnih strateških projekata i alokacije državnog kapitala u ovaj ili onaj sektor. Potom, štrajkovi, suše, navodnjavanje, požari, zlostavljana djeca, usamljene blagajnice, i tisuću drugih stvari da se ode u deficit, zadužuje ili štampa. Robert Murphy u jednom svom predavanju kao jedan od glavnih razloga produljivanja velike depresije kroz 1930e godine navodi Rooseveltovu agresivnu intervencionističku politiku koja je uvela nesigurnost u tržište. S nesigurnošću raste i vremenska preferencija. Da li će u tako nesigurnom sustavu, u kojem je pojedinac dobio tvornicu za 1 kn, zbog dobrog poznanstva s vlašću, koja je pak na toj poziciji 4 godine i možda ni dana više, imati istu motivaciju i poticaj kao netko tko je počeo kao šegrt i ostavio kičmu na poslu da bi za 30 godina imao tvornicu? Teško. Dobio ju je zbog kaosa, i toga je svjestan, i zato iz njegove perspektive nije iracionalno da digne kredit na pola milijuna maraka koje si strpa u džep i pusti da tvornica propadne, iako bi možda za 10 godina bio i milijarder – tko će znati što mudre glave u foteljama imaju na umu ujutro, a kamoli za 10 godina. Jesu li hrvatski poduzetnici iz 90ih “kapitalisti” ili samo “iznajmljivači” državne imovine?
“Netko nam je stavio drogu u heroin”, pjeva jedan reper iz susjedne nam države. Otprilike tako meni zvuči kad se netko u kontekstu ovog dijela svijeta kaže: “Netko nam zadire u privatno vlasništvo”. Privatno vlasništvo je institucija koju se više ne može očuvati na životu, nego ju treba uskrsnuti iz mrtvih.
Socijalna pravda kuca na vrata onih koji nisu voljni dijeliti s braćom u potrebi.
Pingback: Privatno vlasništvo | Austrijanci
Usamljene blagajnice? Odakle je to?
Slažem se sa zaključkom, dvije trećine drugog dijela (o nominalnom privatnom vlasništvu) i ničim u prvom dijelu.
1) u tvom primjeru sa dva brata si nesvjesno prikazao ispravan proces alokacije resursa, koji stvarno hoće dovesti do maksimalne proizvodnje, tj. maksimalnog prosperiteta. Naime, narkoman će prodati svoju zemlju za siću nekome (možda bratu) tko će ju onda staviti u upotrebu. Alternativa bi bila nekakav sustav u kojem narkoman nema privatno vlasništvo nad zemljom, te bi alokacija prema najproduktivnijoj svrsi bila nemoguća. Čini mi se da pretpostavljaš da je ideja tržišta da će svatko biti/postati radišan i marljiv, ali nije. Čak će i narkoman biti usmjeren tržišnim signalima da radi nešto korisno, možda nije sposoban za poljoprivredu i čekanje, ali postoje i poslovi koji se plaćaju isti dan. Između više takvih poslova, tržište će ga usmjeriti na onaj za koji je najsposobniji. Naravno, možda će umjesto toga krasti, ali to ništa ne mijenja u funkcioniranju kapitalizma.
2) slažem se sa tvojom diskusijom o tome da nisu dva diskretna stanja, kao i s time kakav je efekt državnih intervencija na vremensku preferencu ulagača. Ali ne slažem se s time da će onaj kome je neka imovina poklonjena, ili ju je ukrao, s njom postupati iracionalno. U stvarnom svijetu ne postoji nešto što bi se zvalo “pustiti da tvornica propadne”. To su uglavnom naknadna pametovanja. Ona uvijek zvuče logično. Na primjer, da je iPhone propao na tržištu, o Steveu Jobsu bi se pričalo kao o luđaku koji je proizvodio touchscreen mobitele i “pustio da Apple propadne” umjesto da radi nešto drugo. Tako su i naši tajkuni navodno “puštali tvornice da propadnu”, a kad malo bolje pogledaš što su to oni puštali da propadne vidiš nekakve mastodonte sa 13000 radnika i tehnologijom iz pedesetih, tekstilne tvornice, firme koje su opstajale samo zahvaljujući jugoslavenskim carinskim barijerama i slično.
1) Izvrstan članak. Tema privatnog vlasništva je itekako važna za zemlju u kojoj je taj pojam potpuna nepoznanica većini stanovništva.
2) Sa Šimunom se slažem oko braće. Čak bi stvar bila bolja kad država ne bi trošila milijarde u borbi protiv droge nego legalizirala sve pa bi dobili i veću konkurenciju, manje cijene, više ljudi zaposleno, manje kriminala itd itd…
3) Ne slažem se sa Šimunom oko “puštanja tvornica da propadne”. Mislim da ti Šimune razmišljaš iz svoje pozicije i svog znanja o svemu. Ali zamisli da je ratno vrijeme, a ti u životu ništa korisno radio nisi niti si imao baš neke volje da učiš nešto, ali si shvatio da je pametno ući u politiku i približio si se vlasti i dobio si na raspolaganje neku manju tvornicu. Jednostavno kao što kaže nreakcija poklonjena ti je. Ti pojma nemaš ni od pudzetništva niti te to baš nešto zanima. Pa izvući ćeš svu dobit, investirati nećeš ništa, zadužit ćeš firmu koliko možeš i te kredite isto prebaciti na svoj račun. Šta tebe briga.
Imam jedan primjer iz BiH jedne male tekstilne tvornice koju je lokalni politički moćnik zadužio za nekih 5-6 milijuna pa je kasnije opet zbog političkih veza tu firmu preuzela država, otpisala većinu dugova (jer je naravno većina bila poreza i doprinosa) i onda ju je kupio neki Talijan. Firma i danas radi i to pozitivno. Ima tih malih primjera jako puno.
Naravno da je bilo firmi koje su itekako morale propasti i koje bi propale da ih je bilo tko vodio.
Isto tako ja kad sam imao 23 godine dobivao sam novac od roditelja i nisam razmišljao o tome kako i koliko trošim. Onda sam se zaposlio i počeo dobivati svoju plaću. I počeo puno više paziti na potrošnju. Nisam postao pametan preko noći nego je upravo stvar o tome što sam za jedan novac radio, a drugi jednostavno dobio.
Možemo mi misliti da smo moralni i pametni, ali ako nešto vrijedno dobiješ besplatno lako ćeš to prodati i potrošiti.
Ne znam jesi li zapazio detalj “dok će Mate vjerojatno svoj dio zapustiti i kad postane šikara rado za par tisuća kuna dopustiti da postane odlagalište otpada.” Nigdje ja ne argumentiram da privatno vlasništvo nije najoptimalniji sustav, i to uopće nije u pitanju. Moja poanta, rečeno jednostavnije, je da je privatno vlasništvo najbolji od svih mogućih sustava, ali da ono nije čarobna zakonska/običajna stvar koja da se poštuje sutradan bismo postali Norveška – a imam dojam da mnogi free market nastrojeni ljudi (poput ovih iz H21) tako misle. Kao što povećanje osobnih sloboda neće voditi k tome da u skladu žive susjed transseksualac pornozvijezda i hodža iz Somalije, tako neće ni voditi tome da neće biti đanera koji će upropaštavati svoju imovinu i smanjivati joj kapitalnu vrijednost. Narkoman iz mog primjera može prodati svoj dio zemlje nekom vrijednom seljaku i tako će ono biti korisno upotrijebljeno – no ako nitko nije zainteresiran za kupnju ili ju kupi kad postane džungla, jasno je da je stvar daleko od optimalnog.
Ovo je loše formulirano ili si fulao poantu. Dakle, ja smatram da ljudi koji su nešto dobili na poklon imaju različitu percepciju vrijednosti toga od onoga tko je to zaradio – a ne da to NUŽNO vodi iracionalnom ponašanju. Način na koji je imovina stečena je vrlo bitan u vremenskoj preferenciji i mogućnosti rasuđivanja o vrijednosti imovine. Problem se svodi na sljedeće:
Osoba A je dugogodišnjim odricanjem i mukotrpnim radom stvorila bogatstvo.
Osoba B je bogatstvo dobila na poklon.
Moja tvrdnja je da je veća vjerojatnost da će osoba B lošije upravljati svojom imovinom nego osoba A.
P.S. Možda bi bolji primjer bio da će čoban kome je država poklonila susjedove ovce imati veći poticaj da ih nabije na ražanj prije nego se ona predomisli i vrati ih susjedu.
Ne slažem se, mislim da si 100% u krivu oko toga. Zamisli nekog dilera drogom ili lopova ili drugog kriminalca. To što su imovinu stekli na nezakonit način bi po tvome trebalo biti razlog zašto su oni raspikuće. Ali iako oni hoće često biti raspikuće, mislim da to nije razlog. Stvar je u tome da prirodno imaju visoku vremensku preferencu koja onda vodi do obje stvari, i do toga da kradu (umjesto da studiraju) i do toga da zarađeni novac zapiju (umjesto uštede). To što je ukraden, ne tjera ih da novac zapiju. Npr. kineske trijade su vjerojatno vrlo štedljive, dok gospodin “hiljade i hiljade sklekova” vjerojatno nikad nije ništa uštedio
Ne, ne znam odakle si ovo izvukao, uopće to ne tvrdim.
Moja tvrdnja je da ljudi koji su stekli imovinu na brz i lak način imaju višu vremensku preferenciju od onih koji su je stekli na duži i teži način.
Što se tiče gospodina “hiljade i hiljade sklekova”, on žaljenjem za starim vremenima gdje su se polako, šakama i noževima, probijali kroz redove balkanske mafije i ističući kako današnji klinci žele sve preko noći potvrđuje moju tezu čak i u kriminalnom svijetu.
Pingback: Blogeri u formi | Eclectica
tek sam ti sada više manje skužio post
ugl, i ja držim da si u drugome dijelu u pravu, a prvi mi je sumnjiv
iz vremenske preferencije možeš izvuć to da će ovaj lik na dopu završit ko skitnica koja prosi u tramvaju da bi se još malo upucao, ali ne vidim logičnog razloga da ne bi njegova zemlja bila efikasno upotrijebljena, ili će je prodat po punoj cijeni, ili će kao budala prodat za malo droge, ali ako nešto proizvodi neće ostat neupotrijebljena
Ponavljam: ne kažem da neće biti upotrijebljena efikasno, nego da neće nužno biti upotrijebljena efikasno. Vjerojatno će se desiti alokacija resursa, ali ne nužno na način da on prvi dan sjetve proda ambicioznom partneru, nego možda nakon što za 10 godina od plodne njive to postane neprohodna šikara u koju treba uložiti ogromna sredstva da bi postala ponovno upotrebljiva.
Moja poanta je samo u tome da privatno vlasništvo ne vodi nužno k maksimalnoj učinkovitosti.
Maksimalna učinkovitost ne postoji.
Privatno vlasništvo nas ne bi diglo na standard Norveške kako i sam kažeš, ali u kapitalističkom sustavu došlo bi do stvaranja radnih navika i veće produktivnosti.
Koliko brzo.. mislim da nitko to ne može reći, ali skoro sa sigurnošću tvrdim da socijalizam uništava te vrline koje kapitalizam njeguje..
Produktivnost je dosta vezana sa bogatstvom… države ili pojedinca.
Pingback: Tajkuni: heroji a ne zločinci (o uništavanju firmi zbog zemljišta) | Usporedbe
Pingback: Zašto imamo koliko imamo? |