Hrđanje jedne civilizacije

Dva polarna mišljenja o zapadnoj civilizaciji koja se učestalo susreću među ljudima sklonima društvenim prognozama su:

1. Katastrofični doom and gloom Mad Max/Idiocracy postapokaliptični svijet u kojem su prenapučenost, socijalizam, Kinezi, Afrikanci, ulično nasilje ili nešto deseto uzrokovali potpuni raspad društva. Nakon potpunog reseta očekuje se renesansa plemenskog života, patrijarhata, konzervativnih vrijednosti, povratka na zlatni standard i uspostavljanje društva nalik na SAD iz 1776. godine. Iako je takvih predviđanja bilo od pamtivijeka i uglavnom se nisu ostvarila, guns, gold and a getaway plan i dalje su najbolji ulog za budućnost (ako budućnosti uopće ima).

2. Sve je bolje, svima više, nikom manje. Svijet postaje globalno selo gdje trenutačan i neograničen protok informacija pospješuje ne samo edukaciju i kvalitetu života, nego i povećava razumijevanje i empatiju među ljudima iz različitih sredina i time smanjuje tenzije i sukobe na globalnoj razini. Racionalno je očekivati daljnji razvoj visokotehnološkog društva gdje je životni vijek dulji, manje je ratova, više ekonomske suradnje i boljih odnosa među ljudima. Iako se neke stvari, poput paleži automobila na ulicama i maturanata koji ne znaju čitati čine gorima, trend napretka ljudske rase je nesumnjivo prema gore.

Oba mišljenja posljedica su jeftine romantike i nemogućnosti zauzdavanja vlastitih maštarija. Optimisti ne mogu sakriti oduševljenje novom aplikacijom na smartphoneu i linearnom ekstrapolacijom iz trenda poboljšavanja elektroničkih naprava zadnjih nekoliko godina predviđaju isti rast za sve ostale pozitivne aspekte ljudskog života. Pesimisti su često jednako naivni, no znatno interesantniji. Ako ništa drugo, zbog toga što se autor ovog bloga smatra jednim od njih.

Ugrubo, postoje dva tipa pesimista: katastrofičari, koji gledajući u nebo jedino vide asteroide i komete koji će nas zbrisati s lica zemlje, i egzistencijalni pesimisti, koji nezadovoljstvo stanjem ljudske rase vide kao konstantu, posljedicu njihovih inherentnih svojstava, oprečnih želja i emocija, no koja nije u kontradikciji s razumnom količinom sreće u postojanju. Dok je katastrofičar suh, ogorčen i opsjednut destrukcijom, epidemijama i smrću, egzistencijalni pesimist na isto sliježe ramenima i smješka se. Nema ništa neproduktivno i destruktivno u potonjem pesimizmu. Dapače, postoje dobri argumenti zašto je upravo takav pesimizam rješenje.

I šta vele obe vrste pesimista? Da je zapadna civilizacija u krizi ponavljaju svi odreda – od feministica koje su frustrirane što je stoljeće njihove agitacije urodilo mizerijom i nezadovoljstvom u ženskom rodu, socijalista koji su nezadovoljni rigorozno štedljivom državom, konzervativaca koji gledaju omladinu kako bljuje po parkićima umjesto da idu na župni vjeronauk, liberterijanaca koji gledaju nove zakone o zabrani pušenja i sve više poreze… Svi su pesimisti, vide krizu, no definicije krize i nabrajanje uzroka krize ne mogu biti različitiji.

Gdje je ta čuvena kriza? Što su uzroci krize, i kako da ju prebrodimo, i okrenemo kormilo ljudske civilizacije prema izlazećem suncu i ljepšoj budućnosti? Nažalost, ništa od jednostavnih rješenja i uspješne terapije – ovo je primarno narkomansko okupljalište. Blog ovisnika o ružnoj stvarnosti. Zanimaju nas samo mračni uglovi, gdje se neugodna istina kuha u hrđavim žlicama i prljavom iglom ubrizgava u izranjavane vene. Dogodi se da nam uvale lošu robu, i umjesto poplave dopamina dobijemo sastruganu fasadu zalijepljenu za srčane zaliske, ili da je doza preslaba, samo nakratko raširi zjenice i pobudi još veću glad. Ponekad ćemo promašiti venu i dobiti samo infekciju. Ali trudimo se da ostanemo ozbiljni ovisnici, povećavamo doze bez straha od zlatnog šuta, imuni na ideološke metadone, psihoterapiju i pritisak okoline.

Zasučimo rukave, zajašimo zmaja i brzim galopom prođimo kroz djelić sumraka zapadne civilizacije.

Znanost

Znanost danas podrazumijeva aktivnosti koje okupljaju ljude koji se smatraju znanstvenicima. Da bi netko bio znanstvenik, potrebno je da ispunjava niz uvjeta, poput posjedovanja doktorata, objavljivanja znanstvenih radova, skupljanja citata itd. Tako je npr. zaposlenik Instituta Ruđer Bošković koji se bavi astrofizikom znanstvenik, dok su gosti emisije Na rubu znanost koji tvrde da je želudac organ viška jer se možemo hraniti suncem – kvaziznanstvenici. Da bi pojedinac bio znanstvenik, i da bi se njegov rad smatrao znanstvenim, potrebno je da zadovoljava formalne uvjete određenih institucija, čime se eliminira mogućnost da kvaziznanstvenici korištenjem nevaljalih metoda javnosti šire neistine – u tom slučaju glavni ljudi u znanstvenim institucija istupe i javno osude rad kvaziznanstvenika, čime anuliraju vrijednost njihovog rada i izopćuju ih iz društva znanstvenika. Znanost je stoga ono što se službeno odobri kao znanost. Budući da su tijekom 20. stoljeća uočene visoke vrijednosti znanstvenog pristupa na mnogim poljima, koji su urodili revolucionarnim otkrićima i razvojem tehnologije koji uljepšavaju živote milijardama ljudi, logično je da će takav princip rada biti jednako plodonosan i u drugim područjima života. Zato je bitno da znanstvenici sudjeluju u rješavanju društvenih problema, i da znanstvene strukture osiguravaju kvalitetu njihova djelovanja. Budući da je nedopustivo da se oko neukih masa petljaju vračevi i vještice, potrebno je da nadležne institucije jasno odrede što je prava znanosti, a što glupavo i neozbiljno trkeljanje koje graniči s ludošću.

Cilj ovdje nije ulaziti u posljedice takvih struktura za pravu znanost, iako smatram da izrazito negativne (ponajviše tisuće bezvrijednih radova čiji je jedini smisao skupljanje referenci i najproduktivnije godine mladih genijalaca protraćene na zadovoljavanje birokratskih zahtjeva). Poanta je u institucionalizaciji znanosti u današnju formu, koja bi se najbliže mogla nazvati Ateističkom teokracijom. Znanstvene institucije, zajedno sa sveučilištima, postale su efektivno samostani nove religije. Tradicionalno, institucije koje su imale funkciju da ljudima govore što da misle, poput Crkve, svoj su nauk opravdavale nadnaravnim silama – iznad Crkve samo je Bog, a Njegovom voljom vlada Kralj. Današnje intitucije Katedrale, u koje spadaju i sve respektabilne znanstvene institucije, svoj nauk opravdavaju na znatno dehumanizirajući način – kao znanstvenu istinu. To je ne samo da je potpuna dekadencija u odnosu na tradicionalni nauk pozivanja na nadnaravno, nego je i najbolji način za uništavanje onoga što znanost u svojoj biti i je.

Za urbanog čovjeka 21. stoljeća proricanje sudbine iz bikove utrobe, liječenje molitvom i spaljivanja vještica stvar su sramotne prošlosti koju smo nadišli nizom industrijskih revolucija, zar ne? Danas imamo institucije koje nam donose znanstveno dokazanu istinu. – statistike, kontrolirani eksperimenti, rigorozna logika, naborana čela i sjajne diplome. Sagledajmo samo par primjera te sjajne istine, koja se bori protiv zatucanosti i praznovjerja:

1. Epidemija je stvar morala

Širenje pojedinih patogena neobjašnjivo je bilo kakvom dosadašnjom znanošću, i jedino racionalno objašnjenje su loše misli i predrasude. Dok su za većinu zaraznih bolesti u prošlosti liječnici savjetovali kombinaciju karantene i terapije, došlo je do otkrića da je takav oblik odnosa prema epidemiji ne samo duboko nemoralan, nego i štetan za zdravlje šire populacije. Epidemija se ne može uspješno obuzdati nikakvim mijenjanjem ponašanja pojedinca kojem bi se smanjilo izlaganje epidemiji.

Postoji i drugi tip patogena, poput tuberkuloze – oboljeli koji pljuje po igralištu po kojem se valjaju dječica svojim neodgovornim ponašanjem može naškoditi drugima. Isti oboljeli, ako odbija prestati s cigaretama i alkoholom, može anulirati djelovanje dosadašnjih terapija i tako naškoditi sebi. Na taj način, oboljeli može svojim ponašanjem direktno negativno utjecati na vlastito zdravstveno stanje i na širenje zaraze na ostatak populacije.

Dijametralno suprotno stoje oboljeli od HIVa i AIDSa. Njihovo ponašanje ne može na bilo koji način utjecati na njihovo zdravstveno stanje niti na širenje bolesti. Ukoliko i postoje korelacija između određenih tipova ponašanja i rizika zaraze, rješenje je jednostavno – kondomi. Ljudi su racionalna bića koja, iako sklona prepuštanju najnižim instinktima, prihvaćaju edukaciju i znaju mijenjati svoje ponašanje u skladu s preporukama autoriteta. Najveći problem s ovim zarazama jest što magični entiteti zvani predrasude i zatucanost pomažu širenju epidemije. Predrasude su primitivna i ničim utemeljena vjerovanja da se ljudi uglavnom ponašaju iracionalno, da nije realno očekivati od njih da poduzmu sve mjere predostrožnosti prilikom seksa s potpunim strancima, kao i u tome da ljudi koji su zaraženi smrtonosnom bolešću možda neće biti jednako produktivni radnici ili pak da postoji mogućnost prenošenja te bolesti na kolege. Iako bi netko mogao argumentirati da su pojedine skupine ljudi sklonije tipovima ponašanja koji povećavaju vjerojatnost zaraze, moralni odnos prema tim skupinama daleko nadilazi potrebu za promjenom ponašanja koja smanjuje incidenciju. Postoje jednostavne vrste predrasuda, poput odbijanja interakcije ili čak i nasilja prema homoseksualnim osobama, i onih znatno malicioznijih, koje prakticiraju pojedini liječnici i čitava udruženja, poput tvrdnji da postoje metode smanjivanja infekcije statističkim metodama uslijed nepreciznosti testiranja na pojedine bolesti. Prema potonjima treba biti znatno oštriji, jer se u znanstvenoj zajednici greška može tolerirati, ali hereza ne.

Ukoliko ovo nije znanstveni koncenzus, sigurno postoji mnoštvo znanstvenika koji će se izjasniti protiv toga, i koji još obavljaju poslove unutar znanstvenog establishmenta. Npr. kao što postoji brojni liječnici koji su jasni oko toga da pušači kroz porez na cigarete i više premije osiguranja trebaju plaćati za svoje neodgovorno ponašanje koje vodi do toga da drugi snose troškove njihovog liječenja, sigurno postoje i brojni liječnici koji glasno upozoravaju na društvene troškove sodomije. Kao i npr. na to da amputacija genitalija ne pretvara XY kromosome u XX.

2. Evolucija je neprimjenjiva na ljudski rod

Evolucija kroz prirodnu selekciju proces je koji oblikuje organizme tako da ih prilagođava okolišima. Tisućljetna selekcija na pojedine faktore rezultirala je fantastičnom raznolikošću na našoj planeti – od ameba i vinskih mušica do žirafa i plavih kitova. Priroda nam tako daje ne samo brojnost među vrstama, nego čitav spektar različitosti unutar vrsta. Darwin je, putujući po otocima Galapagosa, primjetio razlike u obliku i veličina kljuna kod srodnih ptica, i zaključio da je to posljedica selekcije na različite vrste sjemenki kojima su se ptice hranile. Slične razlike mogu se uočiti i npr. kod čimpanzi i gorila. Čimpanze, unatoč manjoj ukupnoj veličini tijela, imaju znatno veće testise od gorile, budući da su skloniji promiskuitetu, i brojnost spermija faktor je koji može biti ključan za produljenje gena. Takav razvoj organizama kroz dulja vremenska razdoblja jednostavna je znanstvena činjenica koju nema smisla osporavati.

Jednaka takva znanstvena činjenica jeste to da ljudi nisu podložni takvoj prirodnoj selekciji. Evolucija je ljudski rod dovela na određenu razinu prije nekoliko tisuća godina i onda je – obratite pozornost – čudesno stala. Iako jasno postoje razlike među skupinama ljudi, nemoguće je da se te razlike dovoljno velike da bi zahvaćale išta iznad vrata. Naime, jasno je da postoje neke razlike u mogućnosti probavljanja laktoze ili alkohola, sklonosti pojedinim bolestima, anatomiji ili fizičkim sposobnostima. Japanci ne mogu konzumirati slatko mlijeko, srpasta anemija u principu ne napada Mongolce, Hotentote i Pigmejce se lako može razlikovati na prvi pogled, a finalisti međunarodnih natjecanja u trčanju na 100 m odavno nisu bili Eskimi. Međutim, ne samo da su sve te razlike nastale u davnoj evolucijskoj prošlosti, nego se odnose samo na trup i ekstremitete.

Ako bismo prihvatili pretpostavku da su uz ostale fizičke karakteristike evolucijskom procesu podložni bili i organi iznad vrata, zapetljavamo se u mrežu vrlo neugodnih pitanja. Ukoliko su pojedine skupine bile pod utjecajem različitih uvjeta okoliša, i ukoliko je moguće da je selekcija zahvatila i anatomiju mozga, postoji mogućnost da su i mentalne karakteristike skupina bile podložne evolucijskom utjecaju. Drugim riječima – postoji mogućnost da se evolucijski – čistom genetikom, bez ikakvih socijalnih objašnjenja – objasne razlike u inteligenciji, karakteru i ostalim psihičkim osobinama među skupinama. Pod takvim predrasudama javlja se mogućnost da netko upotrijebi znanost da bi dokazao izmjerene razlike u inteligenciji između npr. istočnih Azijata i subsaharskih plemena, ili razlike u stupnjevima agresije između Laponaca i Maora. Slijedeći taj tok misli, postoji mogućnost i da se evolucijskim mehanizmima objasni zašto Mogadishu ne sliči na Oslo te zašto Oslo u zadnje vrijeme počinje ličiti na Mogadishu.

Dakle – znanost nam nedvosmisleno pokazuje da su se svi organizmi razvili procesom prirodne selekcije, a ne djelovanjem nekakvih arhaičnih magičnih sila poput bogova. Jasno je da konzervativni i tradicionalni ljudi ne mogu prihvatiti takav brutalan prirodan proces zbog svojih zastarjelih moralnih pogleda na svijet, što nužno implicira da religija i prava znanost ne mogu koegzistirati. Istovremeno, bitno je napomenuti i da je ljudska evolucija djelovanjem nepoznate i neobjašnjive sile stala prije nekoliko tisuća godina, rezultirala time da su sve skupine ljudi u potpunosti identične u svim mentalnim karakteristikama. Budući da se ta sila ne može objasniti, treba ju prihvatiti kao a priori istinu. Odbijati a priori istinu naglas je u najmanju ruku nerazumno.

Ovo je jasna znanstvena činjenica koju ne može osporiti nitko iole respektabilan na tim područjima. Respektabilan znanstvenik bi se u protivnome mogao zaplesti u neznanstvene stvari kao što su eugenika ili rasizam. Idući korak je vješanje Führerovog portreta iznad kamina i oblačenje kod Hugo Bossa.

3. Klimatologija i lijepi osjećaji

Priroda je osjetljivi organizam koji je prije par tisuća godina zaraženim virusom koji se naziva ljudski rod. Iako su pojave vulkanskih erupcija, šumskih požara, padanja meteora, ledenih doba i sl. bile poznate i prije razvoja ljudske civilizacije, nema smisla sumnjati u to da je infekcija ljudstvom, tj. ljudska civilizacija jedini bitan faktor u diktiranju klime i klimatskih promjena na ovom planetu. Budući da se radi o znanstvenom koncenzusu koji su postigli ugledni znanstvenici, jedini razuman put je one koji sumnjaju u tu očiglednu činjenicu nazvati denialist-ima i izopćiti ih iz pristojnog društva. Zapravo, toliko negiranje stvarnosti može biti samo patologija, i to ne benigna patologija koja šteti samo domaćinu, nego prijeti širenju međunarodnih ratova. Čak i ako se kaotičan sustav poput klime kompletnog planeta Zemlje modelira tako da se prostor diskretizira na ćelije 100×100 milja, koncenzus je jasan, i nema smisla upuštati se u veliku priču oko toga.

No, iako je ovo znanstvena činjenica koju nitko razuman ne može osporiti, ne bi imalo nikakvog smisla uglednim znanstvenicima pripisivati osobine dogmatičara i reći da ne mogu prihvatiti kritiku s druge strane. Unatoč neslaganju s njima, političare i znanstvenike koji upozoravaju na to da zakonsko ograničavanje emisija CO2 u atmosferu, zatvaranje čitavih industrija i kočenje ekonomskog razvoja i smanjivanje proizvodnje energije zbog toga što majka Zemlja više voli ćumur nego plutonij možda i nije pametna ideja, znanstvenici uvažavaju kao sugovornike u debati u kojoj je ipak najbitnije utvrditi što je istina.

Ekonomija i društvo

Piše Zamjatin u svom najpoznatijem romanu:

- “Poštovani brojevi! Nedavno su arheolozi otkopali jednu knjigu iz 20. stoljeća. U njoj ironični autor priča o divljaku i o barometru. Divljak je primjetio: svaki put kad bi se barometar zaustavio na “kiša” – stvarno je padala kiša. I zato što je divljak zaželio kišu, on je iščačkao točno onoliko žive da bi nivo bio na “kiša” (…) Vi se smijete: ali zar vam se ne čini da je daleko više dostojan podsmijeha Europljanin iz te epohe. Isto kao i divljak, Europljanin je zaželio “kišu”, – kišu sa velikim slovom, kišu algebarsku. Međutim, on je stajao pred barometrom kao pokisla kokoš. Divljak je bar imao više smjelosti i energije i – makar i divlje – ali logike_ umio je utvrditi postojanje veze između posljedice i uzroka. Iščačkavši živu, umeo je da napravi prvi veliki korak na tom velikom putu, po kome…”

Dok su u prošlosti ljudi prirodne pojave, poput oluja, potresa, zaraznih bolesti Divljaci pripisivali volji svjesnih nadnaravnih bića i na magične načine pokušavali promijeniti njihovu volju, današnji društveni znanstvenici, Europljani, društvene pojave pripisuju nekakvim beživotnim društvenim procesima, na koje svjesna bića nemaju direktnog utjecaja. BDP, stopa nezaposlenosti, stupanj obrazovanja i sl. samo su brojevi koji se lako inženjerski mogu povećati ili smanjiti i time se učiniti dobro. Neptunov bijes koji razara usidrene čamce ili ljutnja svetog Ilije koji sijeva iz ovih kočija – samovolju viših antropocentričnih božanstava – zamijenile su teorije anti-antropocentričnih uzroka i posljedica. Ritualno prinošenje žrtava nadnaravnim bićima zamijenilo je ritualno prinošenje žrtava ispraznim apstrakcijama. Tako imamo i apstrakciju koja se zove Glad, koja ljude čini potpuno paraliziranima da djeluju (poznato je da Glad napada čak i kad su se hrana dijeli besplatno i uzrokuje pretilost). Zbog toga je potrebno natjerati produktivni dio stanovništva da sponzorira njihovo vegetiranje, kako bi smo civilizaciju unutar 2 generacije učini još nesposobnijom za bilo kakav rad i produktivno djelovanje. Postoji i bog Izvoz kome se treba žrtvovati štednja građana obredom zvanim inflacija. Božanstvu zvanom Turizam potrebno je otplesati ritual nacionalnih kampanja koje će hipnotizirati bića preko ruba svijeta da dođu i ostave svu svoju imovinu na našem teritoriju. Demona zvanog Siromaštvo rješavamo se tako da imitiramo jedno razdoblje u povijesti civilizacije kada je obrazovanje bilo direktno proporcionalno s prihodima i milione mladih pošaljemo na fakultete na kojima neće steći nikakva praktična znanja. Ritual mora biti pažljivo izveden, jer ako se pretjera, postoji mogućnost da se naljuti zloduh zvan Nezaposlenost, koji se rješava izmišljanjem poslova za iste. Ako je ljut bog zvan Okoliš, potrebno je kazniti kmetove koji nemaju fasade na kućama, kako kondukcija topline kroz blok opeku ne bi rezultirala uraganima, tsunamijima i  poremećajima koji čine ljeta toplima a zime hladnima.

Svi ti nadnaravni entiteti postoje nezavisno od ljudskog roda. Smatrati da su ljudi svjesna bića koja djeluju sa zadanim ciljevima jednako je glupo kao smatrati da je kuga posljedica grijeha koji ljuti nekakvog kršćanskog boga.

Među Maorima na Novom Zelandu postoji vjerovanje u Makutu, koncept da su sve nesreće, bolesti, smrti, loši prinosi i sl. posljedica nečije kletve, čarobnjaštva, magije itd. Ne postoji mogućnost da je suša, epidemija insekata, bolest ili neka druga neprilika posljedica slučajnosti – sve ima svoj duboki uzrok u crnoj magiji. Svakome s imalo osnovnog znanja iz prirode i društva jasno je da je manja prosjećna plaća žena posljedica realnih tržišnih faktora koji proizlaze iz nejednakosti muškaraca i žena. Kako nas moderna znanost uči, budući da su muškarci identični po fizičkoj snazi i svim mentalnim sposobnostima, jedino objašnjenje je diskriminacija. Budući da je nemoguće pokazati konkretne primjere, jedino racionalno objašnjenje je da se radi o institucionaliziranom seksizmu i patrijarhatu. Jednako tako se niža inteligencija i sklonost impulzivnom i nepromišljenom ponašanju, koja se najbolje vidi u stopama djece rođene izvan braka, ovisnosti o drogama i kriminalu nekih populacija može objasniti samo diskriminacijom. Budući da je konkretnih primjera takve diskriminacije toliko malo da ih je potrebno izmišljati, jedino racionalno objašnjenje je – institucionalizirani rasizam. Jednaka takva zla su ružni osjećaji protiv ostalih ugroženih skupina. Zle misli generiraju zle događaje. A ako postoje zle misli, a nema događaja, lako ih se fabricira. Ako pak postoje muškarci koji misle da su žene, ili žene koje misle da su muškarci, potrebno je ignorirati osnovnu biologiju i amputaciju i brisanje prošlosti proglasiti svetim činom. Jedan slavni socijalist bi možda danas napisao:

Male is female.

Observation is illusion.

Diversity is strength.

Religija

Raspravljati o tome da li je kršćanstvo stup na kojem počiva čitava zapadna civilizacija bio bi dug i mukotrpan posao. Zaključiti da nezapadni narodi i nezapadne kulture nisu stup na kojima počiva čitava zapadna civilizacija ne zahtijeva odviše inteligencije ni rada.

Krist je umro na križu, svetog Lovru su živoga pekli na ražnju, Sebastijana izbušili strijemala a Stjepana Prvomučenika su kamenovali. No nitko od njih nije morao trpiti najgore, najstrašnije muke koje su ikad pogodile iti jednog vjernika na Zemlji – optužbe da nije dovoljan ljevičar. Luteranizam je efektivno propao još davno i služi samo kao kvazikršćanska platforma za artiljeriju Katedrale, a slično je i sa Anglikancima i srodnim denominacijama. Progresivistički puritanizam doveo je do molitve za uspješnije abortuse i oltara prekrivenih dugihim bojama put očuvanja civilizacije. Odbacili su Krista zbog solidarnosti s grupacijama koji žele uništiti instituciju obitelji, kapitalizam i kršćanstvo i zabavljati se uz to štekanjem djece u guzicu. Kako kaže jedan simpatični bloger:

Progressives want children of people who are not like themselves, Christians, people who send their kids to boy scounts, raped, and by raped I mean beaten until they take it up the ass, actual rape, not date rape, marital rape, drunk rape, etc.

At the same time, they want people who are not like themselves, Christians, people who send their kids to boy scouts, charged with rape if they ever get any sex under any circumstances, including marriage.

It is 100% who whom. The privileged can have sex, the unprivileged, not.

Prava tragedija je u tome što se dešava Katolicizmu u današnje vrijeme. Da li je put odustajanja Katoličke Crkve od zapadnih vrijednosti i naklanjanja barbarizmu napredak religije? Izraz “Is the Pope Catholic?!” ovih dana prima sasvim novo značenje. Tragedija je u broju iskrenih vjernika koji sve nade ulažu u crkvene strukture koje se svim silama bore da njihovu vjeru transformiraju u progresivistički kult. Jedina nada je da će stvoriti tajne džepove otpora, jer vođe ih sigurno neće čuvati od bacanja u Koloseum.

Arhitektura

Ljude i vrijednosti, kao i ljepotu i umjetnost, treba suditi sukladno vremenu u kojem postoje, zar ne? Ne. Čisti nihilizam kojem treba pljunuti u lice.

Počinjete li slušati Lil Waynea čim vam je na par sati nedostupna vaša kolekcija klasike? Postaju li grafiti i tag-ovi po pročeljima slikarstvo ako niste bili u muzeju mjesec dana? Namažete li se crvima iz kante za smeće ako ste zaboravili kupiti dezodorans? Zabijate li si čavao u sljepoočnicu ako vam maserka nije dostupna? Gledate li slike amputacija i kožnih oboljenja u Medicinskoj enciklopediji ako vam Playboy nije pri ruci?

Pretpostavljam da je odgovor na većinu ovih pitanja – ne. Pa ipak, na pitanje “Prihvaćate li današnje standarde u arhitekturi?” odgovor će većinom biti – da. Problem s tom, nekad plemenitom, strukom je njena nametljivost. Dok je većina oblika izopačene i odvratne umjetnosti skrivena u galerijama i rezervirana za grupaciju ljudi koja njome želi signalizirati elitizam, od nje bježanja nema.

Kompletna suvremena arhitektura je vizualno silovanje, napad na najdublji estetski osjećaj svakog čovjeka koji ima par zdravih očiju. Ono što je jasno je da se ne radi o slučajnosti. iPhone u svakom džepu, hidroizolacija u svakom podrumu, beskonačna količina besplatne literature u svakom domu – a paralelno s time bezdušna betonska čudovišta koja zaklanjaju nebo, crkve koje nalikuju na neuspješne kulise za neki postapokaliptični SF film, škole i vrtići koje liče na LSD trip nekog sovjetskog generala, fakulteti asimetrična amorfna bića iz pakla koja pokušavaju silovati arhitektonska postignuća iz prošlosti. Kao i kod ostalih oblika umjetnosti, došlo je do potpunog odustajanja od tradicije – potrebno je slijediti osnovna pravila tog uzvišenog dvadeset i prvog, najboljeg od svih stoljeća: svaki oblik tradicionalne estetike proglasiti prevaziđenim i isticati kako je nemoguće vratiti se na neke stare norme. Sada je novo vrijeme koje zahtijeva revolucionarne promjene, i svatko pametan će pozdraviti promjene. Betonska džungla ne sviđa se samo zatucanim konzervativnim gadovima, koji bi najradije u 21. stoljeću dizali u nebo gotičke katedrale.

No priroda je reakcionarna kurva – estetika je dobrim dijelom posljedica našeg genetskog naslijeđa. Shane MacGowan je ružniji od Brada Pitta, Sarah Palin ljepša od Roseanne Barr. Chagallove škrabotine su bezumno smeće inferiorno Tizzianovim portretima, i zalazak sunca nad planinskim lancem ljepši je od raspela uronjenog u urin. Dok u glazbi i književnosti postoji znatno više realne subjektivnosti, vizualni užasi koji se danas prezentiraju kao predmeti obožavanja kojima signaliziramo udaljenost od primitivnih zatucanih masa zarobljenih u kalendarskoj umjestnosti potpuno su nepodnošljivi za bilo koga s imalo dubljeg smisla za ljepotu. Vizualna umjetnost u 20. stoljeću služi primarno kao virtualni zid koji odvaja aristokraciju od puka. To je jasno i svakoj babi u najzadnjem selu koja se ne može načuditi zašto novi župni gradi monstruoznu dehumanizirajuću betonsku kutiju umjesto ruralne tople crkvice. No, ono što je većini ljudi nije jasno je da povijest nije bezumna prirodna sila poput orkana ili kiše meteora da joj se moramo podrediti ili nas čeka izumiranje. U svakom trenutku možemo iskopati leševe, posjesti njihove kosti na optuženičku klupu, osuditi ih za kič, neukus, ružnoću i aroganciju i zakopati kosti među kafilerijski otpad i pse lutalice.

Heroji te nadasve plemenite znanosti učinili su više zla životu u gradovima nego sav kriminal, prostitucija, droga, elementarne nepogode i ratna stradanja zajedno. Prema njihovoj uzvišenoj ideologiji, kompletan planet Zemlja je u svom razvoju do sredine 20. stoljeća činio fundamentalnu grešku, stvarajući osjećaje ljepote, zdravlja, snage, živahnosti, različitosti, gradeći čitave spektre uživanja. Bilo je potrebno da nam se iz nebeskih visina spuste Le Corbusier i Niemayer i nauče nas da je dekoracija zlo, da su urođeni osjećaji za proporcije pogrešni, da je godina 0 i počinjemo iznova, graditi strojeve za življenje, svijet za čovjeka koji će biti stroj u socijalističkoj utopiji. Monstruozni milioni kubika betona koji zaklanjaju nebo, šarenilo koje uzrokuje epileptičke napade nasuprot golog betona koji s vremenom ne stari nego propada, močvaretine armature, monstruozni montažni tornjevi koji siluju krajolik sivilom ili nas napadaju blještećim prozorima.

Da bismo shvatili razmjere katastrofe u modernoj arhitekturi, nije potrebno gledati gotičke katedrale kojima su ljudi upirali u nebesa i pokazivali gdje streme i uspoređivati ih s modernim institucijama obožavanja nadnaravnog. Bilo bi krajnje arogantno uspoređivati stambene blokove današnjice koji niknu za godinu dana s najvećim dostignućima građevinarstva iz prošlosti koji su se gradili godinama. Spustimo se na zemlju i pogledajmo samo osnovne škole po zaseocima u Hrvatskoj – one iz Austrougarske koje ulijevaju strahopoštovanje masivnim kamenjem, velikim prozorima i pročeljem kraj kojeg se svako dijete osjeća sićušnim, i današnjih užasa koje se smatra vrhuncem tehnologije. Pogledajte urede najmoćnijih banaka i korporacija. Možete li uopće zamisliti da netko danas gradi poslovnu, a kamoli industrijsku zgradu koja izgleda ovako:

Toronto_Power_Generating_Station_Niagara_2010

Naravno da ne. Da budemo jasni, cijena ovdje ne igra nikakvu ulogu. Čak i najobičnije betonsko ruglo poput Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu košta preko 400 miliona kuna. 400 miliona kuna za ovo:

msu2_large

Akademija koja diktira što je estetika nema nikakve povezanosti s kapitalizmom koji je stvorio veličanstvenu arhitekturu početka 20. stoljeća. Moć i ljepota laissez fairea mrtve su,  kao i Friedrich Veliki, Franjo Josip i Marija Terezija. Zlo živi i vlada. Cinično zlo, puno prijezira prema prljavoj rulji i njihovom buržujsko-ruralnom ukusu, okupano u samozadovoljstvu vlastitog legitimiteta.

Kućni ljubimci i prava životinja

Jedna od odlika današnjeg društva je patološki submisivna ljubav prema nižim vrstama. Paralelni razvoj sve slobodnijeg seksualnog tržišta među spolovima i sve veće opsesivne brige za prava životinja i skrb prema životinjama teško da su odvojeni, međusobno nepovezani fenomeni – kad srušite tradicionalna monogamna pravila igre, eliminirate bilo kakvu važnost tradicionalnih ugovora među spolovima, kad imanje djece postane feministički hir, a ne ozbiljna investicija dvoje ljudi u budućnost, jedino što preostaje su tvornice ljubavi, genetski strojevi stvarani stoljećima za obožavanje svojih vlasnika, da budu biološki nesposobni odvojiti se od njih. Dijete vas može razočarati – maltezer nikako. Postoji li išta na svijetu tužnije od ljudi koji su odustali od bilo kakve stvarne brige za svoje bližnje, dok svo slobodno vrijeme ulažu u borbu za prava drugih vrsta? Postoji li išta depresivnije od žena koje smatraju da je abortus racionalna odluka koja vodi u bolju karijeru i sretniji život, da su djeca smetnja na putu vječnome hedonizmu i penjanju u korporativnoj hijerarhiji, dok se dižu sat vremena ranije kako bi svoju dlakavu ljubav pustila van na vršenje nužde? 

Drugi fenomen vezan uz kućne ljubimce je epidemija agresivnih vrsta. Jedna šetnja bilo kojim parkom u Lijepoj Naši dovoljna je da se uvjerite kako su pit bullovi, stafordi, bull terrieri i sl. zvijeri brojem gotovo pa nadmašili labradore, retrivere i sl. Da ljudi uživaju u posjedovanju strojeva za ubijanje nije nikakvo iznenađenje. Ono što je fascinantno je sljedeće pitanje: da li su ikada u povijesti ljudi bili toliko razvedeni od stvarnosti da su kupovali selektivnim uzgojem stvorene zvjeri da bi nakon toga provodili dane, mjesece i godine uvjeravajući okolinu da su njihovi ljubimci jednako miroljubivi kao i svaki drugi božji stvor? Većina vlasnika takvih pasa ponosno ističe da su oni unatoč vrsti kojoj pripadaju “bebe”, “maze”, da ne bi zgazili mrava i da su tako umiljati i razigrani. Naravno, tu i tamo imaju ispade nekontrolirane agresije, ali to nije ništa ozbiljno.

Ono što je potpuno tragično je da se niti u jednoj ozbiljnoj raspravi o agresivnim psima ne povlači najjači i najozbiljniji argument – racionalan i opravdan strah ljudi, te sukladno tome obzirnost prema njima. Obzirnost prema ljudima? U 21. stoljeću sama konstrukcija ove rečenice je vic i tema podsmijeha, kao da je riječ o nečemu egzotično-romantičnome, nekakvom pretpotopskom pećinskom tipu morala koji nema veze sa suvremenim high-tech dobom. Ako vam smeta režanje zvijeri uzgojene za borbu i klanje koja vas slobodna od uzice gleda i ocijenjuje poziciju dominacije, problem je u potpunosti vaš – prava pit bulla su jednaka vašim pravima. Zapravo, i viša, vi morate dokazati pit bullu i njegovom vlasniku da niste pseći rasist. Postoji li išta jadnije od muškaraca koji ulažu dobar dio svojih primanja u tako proziran i patetičan statusni simbol? Ipak, to je općeprihvaćena društvena norma ovih dana. Cijena progresa.

Stvoreni tehnički problemi

Ako naiđete na neki tehnički problem velikih razmjera koji muči današnje ljude, narode ili čak čitave civilizacije, pitanje koje valja postaviti je bi li Friedrich Veliki imao problema s tim? Da li bi isti imao problem s iskopavanjem dovoljno velike rupe usred potpune pustinje i nanošenjem smeća u nju? Ipak, odlaganje otpada danas je problem koji zapošljava čitave vojske. Nuklearni otpad – problem praktički ne postoji, em ima špilja, em ima morskoga dna, em ima pustinja. Uostalom, u čemu je problem s razrjeđivanjem postojećeg nuklearnog otpada do razine gdje ne predstavlja problem za ljudsko zdravlje, i upuštanjem niskih koncentracija u prirodu?

Energetika je područje gdje se u zadnjih 30 godina rapidno nazaduje. Budući da nema čarobnjaka koji briše znanje iz ljudskih lubanja na daljinu, za zaključiti je da se radi o nečijoj intervenciji. Momci u smeđim košuljama pale knjige iz termodinamike? Spaljuju se ljudi koji znaju projektirati parne turbine? Ne, bar ne još, ali nismo daleko. Problem je u tome što su linije zapovijedanja smijenjene, i na to mjesto postavljena je nova aristokracija. Vlast su preuzeli ekolozi. Živimo u vremenu potpune opsesije obnovljivih izvora energije, destruktivnom mizantropičnom kultu prepunom magijskih rituala i mračnoga bajanja iza kojih se kriju dvije vrlo ružne stvari:

1. Ekolozi ne žele smanjenje proizvodnje energije iz fosilnih goriva, nego proizvodnje energije općenito. Oni žele glad, bolest, mučenje, smanjenje ljudske populacije i povratak u znatno primitivnije doba, a da li su toga svjesni ili ne je potpuno nebitno. Ekologija je inherentno usmjerena protiv ljudskog roda - ili direktno i svjesno, ili putem onoga što je Dickens nazvao teleskopskim altruizmom. To je činjenica s kojom se valja pomiriti. Ako radije vjerujete u to da je ekologija, kao recimo i feminizam, u svojoj biti pozitivna ideologija koje su samo preuzeli neki zli ljudi, nema vam pomoći. Jednako tako možete vjerovati u vaterpolo ili kutne ventile.

2. Značajnog napretka u tehnologiji proizvodnje energije iz alternativnih izvora – nema. Dok SWPL populacija doživljava orgazme oko igračkica koje se pogone na sunce ili vjetar, problemi vađenja miliona tona rude, proizvodnje tisuća tona čelika, pogona tih tisuća tona čelika kad se postave na more itd. su daleko od bilo kakvog praktičnog rješenja. Unatoč tome, najnaprednije zemlje svijeta se odlučuju za napuštanje isplativih i čistih izvora energije kako bi ih zamijenile znatno prljavijima, manje učinkovitima i skupljima, i cijelu operaciju prikrili s par vjetrenjača ili solarnih panela.

Napredak? Opet, stvar je subjektivna. Mirela Holy je napredovala. Generacija ’68 je napredovala. Oni koji dobivaju ugovore za gradnju solarnih panela su napredovali. Oni koji samo žele ugrijati svoje bližnje preko zime, spriječiti da im djeca obole od malarije ili si naprosto priuštiti malo materijalnog blagostanja korištenjem fosilnih goriva – njih čeka nagrada na drugom svijetu, gdje će ih Majka Priroda darivati vječnom zahvalnošću. Win-win situacija.

Kriminal

Nedaleko od toplih domova Elite živi Narod. Većinu Naroda čine obični ljudi, ne odviše ambiciozni, koji vrijeme uglavnom provode u poslu, obitelji i sitnom hedonizmu, a među njima postoji izvjestan broj Orkova, high time preference pojedinaca koji zadovoljstvo pronalaze u agresiji, nasilju, kriminalu i antisocijalnom ponašanju. Među Orkovima postoji jedan manji broj Uruk-Haia, ekstremnih nasilnika čiji ih sadizam i brutalnost čini opasnima čak i u okruženju običnih Orkova. Udio Orkova i Uruk Haija, kao i vrhunskih mislioca među Elitom varira od grupe do grupe. Varira i intenzitet predanosti prirodi svoje grupe. No isti principi vrijede u svim skupinama:

Među Narodom vlada jasna i nedvosmislena hijerarhija. Jaki, sposobni i hrabri pojedinci su oni u koje Narod gleda kao vlastodršce. Ono što odlikuje visokocivilizirano društvo je da eliti dugoročno nije u interesu da se Orkovi na ulicama bore za prevlast i ugrožavaju produktivan dio stanovništva – war is bad for business. Zato ih je potrebno držati na kratkoj uzici. Uruk Hai-je je potrebno držati u tamnici ili smaknuti. Institucije koje provode te mjere se ne dovodi u pitanje – pošten svijet zna da one imaju moć i poštuju tu moć. U niže civiliziranom svijetu se kroz neprestano ulično ratovanje i primitivne demonstracije moći ljudsko društvo preko noći pretvori u čopor pavijana.

Mudrost iznad stvar je koju će vam reći svaki kvartovski policajac. Ništa novo ni osobito pametno. Pa ipak, londonski neredi prije 2 godine, Crown Heights 91. i Los Angeles 92., Detroit par desetljeća ranije, Malmö i Stockholm ove godine, bliski istok liči na loš akcijski film već 2 i pol godine… kao da je miliocionerska mudrost isparila. Je li netko formatirao mozgove svih murjaka na svijetu, ili se dogodilo nešto drugo? Krenimo ovako:

Možemo li znati da li je vrednija litra rakije s društvom ili bistra glava ujutro? Naravno da ne – vrijednosti su subjektivne, i možemo ih odrediti samo u konkretnom slučaju. Voli li gospodin X više dernečenje ili sabranost? Možemo ga promatrati neko vrijeme i iz ponašanja prognozirati što bi više vrednovao – ako je alkoholičar, odgovor je jasan. Ako je trezvenjak, isto. Ono što nam daje konačan odgovor je promatranje stanja gospodina X ujutro.

Recimo da se ustanovi kako je spomenuti gospodin alkoholičar, i iz nekog razloga to nam predstavlja problem. Potrebno je da bude minimalno pribran ujutro, kako bi obavljao određeni posao. Rješenja su očita – nabavljanje kvalitetne rakije koja uzrokuje znatno manje probavnih tegoba, velikih količina masne hrane koja će ublažiti mamurluk, kao i aspirina. Uz to, zapošljavanje vozača koji će se pobrinuti da X ne mora kući voziti sam, i po potrebi ga odnijeti iz auta u krevet. Ako se ustanovi da je X sposoban popiti količine alkohola koje uzrokuju teže trovanje, zbog čega je povremeno potrebno ispumpavanje želuca i davanje infuzije, nužno je zaposliti i medicinsku sestru koja će biti uz njega cijelo vrijeme.

Ili mu se može oteti alkohol. No što ako je zabrana alkohola najgori zamislivi grijeh, nekompatibilan s vrijednostima onih koji određuju javni moral?

Promotrimo na isti način stanje nekad najveće imperije na planeti i događaje u njenoj prijestolnici prije dvije godine. Vidimo da su odabrali socijalnu pravdu, jednakost i raznolikost – što znači da ih prioritiziraju nad drugim vrijednostima. Rulja koja se valja ulicama, razbija izloge, krade, siluje, pljačka i prebija je problem – ali problem koji se nipošto, ni pod koju cijenu ne smije rješavati tako da im se oduzme moć da to rade.

I u tome leži tragedija današnjeg doba, tog racionalnog znanstvenog doba – tehničkim rješenjima pokušava riješiti netehnički problem. Edukacijom, psihologijom, preodgojem, beskrajnim raspravama i uvođenjem besmislenih kolegija pokušava se riješiti nedostatak autoriteta kojeg Orkovi doživljavaju kao moćnijega i koji Uruk Hai-je može maknuti s ceste. Problem s kriminalom je jednak problemu makroekonomije 20. stoljeća – znanstveno-statističkim metodama pokušava se riješiti neznanstveni problem. Gledaju se statistike ubojstava, pljački, premlaćivanja na globalnoj razini i pokušava ih se riješiti na globalnoj razini, ignorirajući jednostavnu a priori istinu da ljudi djeluju – a budući da su kriminalci ljudi, i oni djeluju s nekim ciljem. Njihovi prioriteti, način i slijed djelovanja nije skup neživih sila kojima se mora prilagoditi, nego se daju oblikovati do najsitnijeg detalja. No, zapad je odustao od mira i reda, i poduzima sve mjere kako bi sanirao posljedice, dok uzrok problema predstavlja kao rješenje. Zato nadzorne kamere, policijski taseri, brži presretači, edukacija, efikasnije borilačke vještine i sve ostalo čime se pokušava tehnički unprijediti sigurnost na ulici ne samo da neće uspjeti, nego će imati i obrnute rezultate. Tko vam može razbiti glavu na ulici i ostati nekažnjen, taj ima pravo da vam razbije glavu i ostane nekažnjen. Retardirani huligan stoga efektivno ima suverenitet na ulici. Nekad ju je imao milicioner, koji je prvo dijelio šamar, a potom tražio ličnu. Sovereignty is conserved. Božansko pravo pomaknuto je s monarha na uličnog kriminalca.

Zanimljivo je koliki su liberterijanci popušili priču o zlim lokalnim šerifima i opresivnim osobnim iskaznicama, ne shvaćajući da time samo olakšavaju posao kriminalcima i preusmjeravaju realnu moć federalnim organima. Non aggression principle je za kulturne ljude. Orkovi znaju samo za batinu. Kao i s feminizmom, LGBT aktivizmom, open borders politikom i antimakartizmom autističnom logikom pokušava se stvoriti liberterijanska utopija tako što se politička moć prebacuje u ruke najvećih socijalističkih psihopata. No, Bryana Caplana njegov autizam neće previše pogoditi – on sigurno neće živjeti među Orkovima koji će se u milionima uvesti jer je to logički ispravno.

Logically we are ethically required to open our borders and let all these people in.

Naravno, mnogi će povećanje kriminaliteta pripisati naivnom vjerovanju u jeftini senzacionalizam mainstream medija, koji od svakog pijanca s nožem naprave novog Jack the Rippera i od svake pljačke kladionice akcijski film. Jedan mali misaoni eksperiment za dotične, od nikog drugog doli zlog majstora crvene pilule:

Okay, let’s apply a gross reality check. You’re an alien.  You’re observing Earth with an infinitely powerful telescope from Alpha Centauri.  You have a simple question.  Since 1950, has human civilization – or American civilization, which amounts to pretty much the same these days – advanced or declined?

Apparently the easiest way for Sam Altman to answer the question is to trade it for a different one.  He is not alone in this.  He asks: since 1950, has human technology advanced or declined?  Clearly, the alien, you, I, and Sam Altman all have the same answer to this question.

Any question with an obvious answer is a stupid question.  “Is an iPad more advanced than a Smith-Corona?” is a stupid question.  Who asks stupid questions?  Obviously, blithering idiots.

But we can compose an interesting question by factoring out the stupid question.  Which world would Sam Altman rather live in?  2013, with iPads and teh Internet?  Or 1950 – with iPads and teh Internet?

In a sense, this 1950 is just as real as the “real” 1950.  Neither exists.  Sam Altman cannot pack his bags and move to either the real 1950 or my imaginary super-1950.  Both exist only as thought experiments. (…)

The interesting (and scary) question this thought-experiment asks is whether, aside from technical progress, human civilization has advanced or declined since 1950.  In actual reality, this too is a stupid question.  The answer is no less obvious – I assert.  But consensus reality thinks I’m crazy.  So with stupid we must begin.

Aside from technical progress, has human civilization advanced or declined since 1950?  By what criterion?  If Moore’s Law is not our benchmark of a successful civilization – what is?

Sam Altman has his answer.  The hedonic treadmill!  Never having sold a startup for $40 mil, there are many subtle, refined and delicious forms of hedonism of which I am as innocent as a cat of tennis.  But allowing (for a moment) this implicit assumption that the purpose of civilization is the satisfaction of human desires, we can refer only to Maslow’s pyramid of needs.

At the base of the pyramid are air, water and food.  How does 2013 do at supplying oxygen, hydration and nutrition?  How did 1950 do?  Just fine.  Gentlemen, a draw.  (The food of 2013 is certainly tastier than that of 1950, at least in America.  But this is not the base of the pyramid.)

Next up: safety and security.  All right, gentlemen.  Let’s have another thought-experiment.

Picture the Earth – our beautiful, blue, spinning globe.  Take all the habitable land area and color it white – as a neutral background for our thought experiment.

Now, select the subset of this beautiful planet on which a sober, sensible, civilized person, such as Sam Altman, would consider it prudent and safe to wander, “on foot and alone,” carrying his iPad, at night.  Leave that part white.  Color the other part brown.  Then, from the brown subset, select the further subset in which Sam Altman, carrying his iPad, would not consider it prudent and safe to wander in the daytime.  Color that part black.  (Why can’t Google Maps do this?)

Then do the same for Sam Altman’s grandfather, in 1950, with his portable Smith-Corona.  Then, repeat the exercise for 1900.  (Part of the reason this is such a useful mental exercise, and unfortunately such a difficult one, is that it requires you to actuallyknow what the world was like in 1950 or 1900.  If your way of getting this information starts with statistical tables, ur doin it rong.  There are these things called “books” which will help you out.)

If you perform this exercise accurately, or at least if you get the same results as me, you’ll see a 20C quite indistinguishable from Stage III melanoma.  And this progress continues, to rousing applause and general self-congratulation, right up into our own dear official NYT-approved 2013.  Hey, been to Egypt lately?  What’s that Google guy up to these days?  Is he still tweeting?

Bold u posljednjem odlomku je moj. Nikad nije suvišno naglasiti koliko luđački halucinatorno izgleda pogled na svijet urednika NY Timesa – a time i svih ostalih respektabilnih novinara na svijetu. Egipat je doživio svoje proljeće, u kojem se narod bori za demokraciju? A što je bio prije stotinu godina – samo pustinja? Ili multikulturalna država u kojoj je Verdi radio praizvedbu Aide a Židovi, Armenci, Grci, Britanci i Francuzi slobodno trgovali i gradili svom mali bliskoistočni raj? No, takav svijet valjalo je zapaliti da bi se izgradio Novi Svijet, odobren od strane moralnih autoriteta. Kao i u zloj rasističkoj Rodeziji, trebalo je uništiti red da bi se uspostavila revolucija – i par desetljeća nakon toga, potpuno negirati povezanost između uništenja postojećeg reda i novog postapokaliptičnog kaosa.

Zašto su Egipat i Rodezija uopće bitni za priču o uličnom kriminalu? Zbog jednostavne geografske stvari – udaljenosti. Egipat i Rodezija izgledaju daleko od Washingtona i Londona, kao što loš kvart u Washingtonu i Londonu izgledaju daleko iz dobrog kvarta u Washingtonu i Londonu. Službena istina dolazi od onih koji žive u dobrom i sigurnom dijelu grada. Do koje mjere paleži, silovanja, sakaćenja i pljačkanja mora doći da bi i oni primjetili da nešto nije u redu? A do koje mjere da bi stali na kraj tom ponašanju?

Ja ne znam. Ali mislim da kršćani u Egiptu znaju, kao i bijelci u Zimbabweu. Njihovi gospodari više nisu ratni heroji koji pokušavaju zaustaviti plimu ubojstva i kaosa, već gospoda u državnim foteljama i NGOovima koji se smiju njihovoj patnji, jer – oni su daleko i predstavljaju samo topovsko meso za progresivističku artiljeriju. Realno, niži su po statusu od robova – smrt roba košta gospodara, dok smrt stranca u borbi za revolucionarno dobro daje ovom novom tipu gospodara samo osjećaj moralne superiornosti.

Pretjerivanje? Napravimo jedan mali misaoni eksperiment. Kako vam zvuči ova pjesma:

Every man gotta right to decide his own destiny,
And in this judgement there is no partiality.
So arm in arms, with arms, we’ll fight this little struggle,
‘Cause that’s the only way we can overcome our little trouble.

Skinned Heads in-a (Deutschland);
Set it up in (Deutschland);
Mash it up-a in-a Germany (Deutschland);
Europeans a-liberate (Deutschland), yeah.

No more internal power struggle;
We come together to overcome the little trouble.
Soon we’ll find out who is the real revolutionary,
‘Cause I don’t want my people to be contrary.

Već vidite gomilu ćelavih debila kako uz ovo priča viceve o Auschwitzu i planira premlaćivanje pedera. Treba im dati po leđima prije nego se ozbiljno organiziraju i naprave neko veće sranje….jelda? No tko je imao sličnu viziju u glavi kada je ovo bio hit u originalnoj verziji? Bob Marley dao je potporu kriminalnom revolucionarnom pokretu koji je u par desetljeća od žitnice Afrike napravio jednu od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva, no pada li ikome na pamet da ga prozove za to? Neugodne glasine prate i neke druge celebrityje iz svijeta umjetnosti:

“Hemingway hailed Castro’s revolution as ‘very pure and beautiful,’” Fontova said. “He was also a guest of honor at many of Che Guevara’s firing squad massacres. Hemingway loved to watch Che’s firing squads murder hundreds of Cubans. Hemingway would watch the massacres from a picnic chair while sipping Daiquiris.”

Ako se ovo potvrdi kao povijesna činjenica (ne bih se iznenadio da se u arhivima KGBa može pronaći sve što bi nas zanimalo o toj temi), mislite da postoji šansa da se Hemingwaya makne iz lektira za osnovnu školu? Sama ideja je smiješna.

Opet, kakve veze imaju pop zvijezde, revolucije u zemljama trećeg svijeta i Treći Reich s narkomanom koji gura babe s ceste i trga im lančiće da bi si priuštio idući šut? Veza je jednostavna – postoji legitiman kriminal i nelegitiman kriminal.

Che Guevara je operirao pod punim legitimitetom inteligencije na zapadu. Richard Heydrich nije. Zato Rage Against The Machine nema portret praškog krvnika na svojim albumima. Suborci Nelsona Mandele imali su običaj živim ljudima stavljati automobilsku gumu oko vrata i raditi od toga predstavu za javnost. To je bio legitiman terorizam. Djelo Andersa Breivika je pak nelegitiman terorizam.

Kao i Che Guevara, spomenuti narkoman je jednako tako legitiman kriminalac. U  današnjem svijetu, on je žrtva sustava, potlačena klasa koju je nedostatak obrazovanja i ulaganja, nedostupnost sportskih sadržaja, nesređena obiteljska situacija, povijesna nepravda itd itd. natjerala na kriminal. Dok je baba koja je ostala bez lančića i slomljenog kuka žrtva jednog krivičnog djela, počinitelj je žrtva čitavog niza ekonomskih, socijalnih i povjesnih nepravdi.

Dok god postoje ljudi na pozicijama moći koji su sposobni ovakav vid logike instalirati kao službeni, ulični kriminal bit će u potpunosti legitiman – kao i paljenje kopskih crkava po Egiptu. Elita može u potpunosti diktirati količinu kriminala. Najbolji primjeri su ulični neredi u SADu (Los Angelesu 1992., Detroit 1967.),  nastali kad su politički ekstremisti (community organizers je učestaliji termin) osjetili da mogu uspješno demonstrirati snagu bez previše posljedica, i nikad održani neredi nakon oslobađajuće presude Georgu Zimmermanu za ubojstvo Trayvona Martina. U potonjem slučaju je policija jednostavna dala do znanja da neće tolerirati nasilje – i nije ga ni bilo. Da se dogodila još jedna američka Kristalna noć ili nešto slično, uzrok toga ne bi bile mase koje je nemoguće kontrolirati – nego nedostatak političke volje da ih se kontrolira.

Tehničkim rješenjima ne rješava se pitanje političke volje.

Propast cijelih gradova

Dok o propasti Rimskog carstva uče djeca u dobi od 11 godina, propast modernih gradova je tema koje se moderni intelektualci klone k’o vrag tamjana. Najbolji primjer potpune kataklizme koja je zahvatila jedan grad je Detroit. Svjetski centar najmoćnije autoindustrije, veličanstvene arhitekture, duha blistave tehnološke budućnosti, u nekoliko je desetljeća praktički postao grad trećeg svijeta.

Ekonomska propast? Pittsburg je također bio industrijski grad koji je izgubio dobar dio ekonomske snage, pa se ipak drži nešto bolje. Hladnoća, toplina, diskriminacija, polarni vjetrovi ili crna magija? A rješenje je tako jednostavno – invazija Vizigota.

Obrazovanje

All knowledge is contextual. Svo znanje svijeta koje trenutno prirodne znanosti postoje je u potpunosti bezvrijedno ako ne postoje ljudi koji ga donekle razumiju. Danas postoje Coursera i EdX, tisuće sati predavanja na youtubeu, milioni besplatnih knjiga u PDFu, pa i državni besplatni fakulteti – no ključno pitanje je koliko oni realno vrijede ako je kritični dio populacije formiran u barbarska polupismena čudovišta s rasponom koncentracije od maksimalno 5 sekundi, nesposobna da provedu iti jednu minutu u okolišu koji ih audiovizualno ne stimulira do orgazmične having fun atmosfere? Najviši slojevi populacije svakako će profitirati od tolike dostupnosti informacija, no što je s onim nižima?

Stvar koju zna svaki seljak a priznati odbija svaki profesionalni pedagog je da je za većinu ljudi obrazovanje bolan proces discipliniranja kojima se ljudska bića educiraju do svojih prirodnih granica. Vodoinstalateri, keramičari, mesari, konobari, tesari – koliko njih će se vinuti u intelektualne visine putem besplatnog obrazovanja na internetu, a koliko će samo refreshati Facebook i sportske rezultate svakih 30 sekundi? Koliko je njima bitno da imalo beskonačan protok informacija, a koliko da imaju starog brkatog majstora koji će galamiti na njih svaki put kad krivo prime čekić ili bušilicu? Koliko je bitno da čitaju Tolstoja, a koliko da već kao tinejdžeri nauče da bez rada nema kruha? Dalrymple na ne odviše lijep način opisuje današnju britansku mladež:

Consider for a moment the following: although youth unemployment in Britain is very high, that is to say about 20 per cent of those aged under 25, the country has had to import young foreign labour for a long time, even for unskilled work in the service sector.

The reasons for this seeming paradox are obvious to anyone who knows young Britons as I do.

No sensible employer in a service industry would choose a young Briton if he could have a young Pole; the young Pole is not only likely to have a good work ethic and refined manners, he is likely to be able to add up and — most humiliating of all — to speak better English than the Briton, at least if by that we mean the standard variety of the language. He may not be more fluent but his English will be more correct and his accent easier to understand.

This is not an exaggeration. After compulsory education (or perhaps I should say intermittent attendance at school) up to the age of 16 costing $80,000 a head, about one-quarter of British children cannot read with facility or do simple arithmetic. It makes you proud to be a British taxpayer.

I think I can say with a fair degree of certainty, from my experience as a doctor in one of the areas in which a police station has just been burned down, that half of those rioting would reply to the question, “Can you do arithmetic?” by answering, “What is arithmetic?”

British youth leads the Western world in almost all aspects of social pathology, from teenage pregnancy to drug taking, from drunkenness to violent criminality. There is no form of bad behaviour that our version of the welfare state has not sought out and subsidised.

Poljska, kao i Hrvatska, samo kasni u fazi za zapadnim standardima. Nakon što sve obrazovne institucije pretvorimo u jaslice, kakve će koristi rulja imati od onih beskonačnih znanstvenih radova u PDFu, prašnjavih knjiga po knjižnicama, besplatnih open source softvera itd.? Jedino utoliko što bi tehnološki napredak mogao upošljavati dio više srednje klase koja će kroz 90% poreza izdržavati te potlačene i ugnjetavane proleterske mase. Ali ne treba se brinuti – ako zafali i programera, Indija i Kina ih na lageru ima kolko oćeš.

Zaključak:

Svijet vjerojatno neće propasti sutra. Nema izvanzemaljskih osvajača koji će ga spaliti zrakama smrti. Ali neće biti ni ljepši. Civilizacija je krhak mehanizam koji hrđa ako ga se ne održava. Zapad je odustao od podmazivanja.

article-1370199-0B6077DF00000578-246_964x640

Nekada je u ovoj pećini živio čovjek 20. stoljeća. Arheolozi pretpostavljaju da je, iz nepoznatih razloga, migrirao na jug.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s