NAP

Non Aggression Principle (NAP) je moralno pravilo koje slijedi iz strategija razvijanih u dijelu ljudske populacije koja je kroz par tisuća godina evoluirala u vrlo specifičnim okolnostima – okolnostima u kojima se favorizirala suradnja među ljudima, dugoročno planiranje i mirno rješavanje konflikata. NAP kao strategija ima smisla među odraslim jedinkama koje posjeduju potrebne module u mozgu za navedene stvari i kulturu koja ih usmjerava ka korištenju istih. Za primjenu NAPa nije dovoljan samo genetski i kulturni potencijal, nego i čitav niz prirodnih i tehnoloških okolnosti. Ako vam djeca umiru od gladi zbog suše, moralni principi teško da će pobijediti ideju otimanja žita od susjeda čiji su silosi puni. Dijete od tri dogine filozofija neće razuvjeriti u to da je tuđi sladoled njegovo osnovno ljudsko pravo.

Tigar ne razumije NAP. Tigar razumije očnjake, kandže i vrelu krv. Pokušaj uspostavljanja NAP odnosa između tigra i čovjeka vodi samo u nasilje i krvoproliće. Tigar vidi čovjeka kao izvor proteina i masnoća, ili eventualno prijetnju po njegovo zdravlje. Tigar ne može planirati budućnost i nemoguće mu je objasniti da bi mu bilo isplativije da se mirno prošeće do ZOO vrta, gdje će dobivati sočne odreske, zaštitu od sunca i hladnoće te u miru moći ploditi ženku zbog koje mu neće prijetiti nasilje od većih i jačih mužjaka.

Negirati  da postoje ljudi koji ne razumiju koncept privatnog vlasništva, dugoročnog planiranja i mirnog rješavanja konflikata je negirati osnovnu stvarnost i može biti posljedica samo:

a) neznanja o svijetu u kojem živimo

b) prihvaćanja jednakosti, tj. ljevičarskog ideala po kojem su mozgovi svih populacija posljedica neobjašnjivog kloniranja za koje su zaslužne više sile i u koje se nipošto ne smije sumnjati.

Prava istina o NAPu je da je on primjenjiv u specifičnim okolnostima. Bez kulturnog i genetskog potencijala je njegova primjena ne samo nemoguća, nego vodi u anarhotiraniju. Populacija koja od paleolitika do danas živi lovačko-skupljačkim načinom života i koju preselimo na drugi kraj planete Zemlje, u visokotehnološko i visokocivilizirano društvo, teško da se može u potpunosti priviknuti na taj za sebe neprirodan okoliš. Kako vidimo u svim dosadašnjim primjerima, kad dođe do masovnog preseljenja takvih populacija u visokociviliziranu sredinu, njihove glavne aktivnosti postanu lov na produktivan dio populacije i skupljanje dobara koje oni proizvode.

Da bi se NAP mogao primjenjivati u određenoj populaciji i time vodio u što slobodnije, pravednije i ekonomski prosperitetnije društvo, potrebno je da se populaciju koja ga ne razumije drži u stanju straha i konstantno ih se rigoroznim mjerama podsjeća na posljedice zadiranja u živote i vlasništvo onih koji razumiju i prihvaćaju NAP. Kako nam lijepo kaže gospon Hans:

A member of the human race who is completely incapable of understanding the higher productivity of labor performed under a division of labor based on private property is not properly speaking a person… but falls instead into the same moral category as an animal – of either the harmless sort (to be domesticated and employed as a producer or consumer good, or to be enjoyed as a “free good”) or the wild and dangerous one (to be fought as a pest). On the other hand, there are members of the human species who are capable of understanding the [value of the division of labor] but…who knowingly act wrongly… [B]esides having to be tamed or even physically defeated [they] must also be punished… to make them understand the nature of their wrongdoings and hopefully teach them a lesson for the future.

Libertarijanstvo koje odbija jednostavnu istinu razlika među ljudima i među skupinama ljudi i inzistira na apsolutnoj i nekritičkoj uporabi NAPa je stoga egalitaristički pokret koji teži ka uništenju obitelji, društva i civilizacije, sprječavanju slobodnog grupiranja ljudi, zabranu tradicionalnih religija, ukidanju kapitalizma i pretvaranju zapadne civilizacije u trećesvjetsku rupu. Po istom principu, kršćanstvo koje zagovara ljubav i bratstvo između kršćana i pripadnika drugih religija koji redovito istrebljuju kršćane na svojim prostorima, te nasilnu redistribuciju dobara koje stvaraju kršćani prije spomenutim nekršćanskim narodima, je izdajnički kult smrti.

You down with NAP, bro?

Svete rane

Bacimo kratki pogled na opskurnu crticu iz ruske povijesti:

Skoptsy is a plural of “skopets“, an archaic word meaning “castrated one” in the Russian language. As their title indicates, the main feature of the sect was castration. They believed that after the expulsion from the Garden of Eden, Adam and Eve had the halves of the forbidden fruit grafted onto their bodies forming testicles and breasts. Thus, the removal of these sexual organs restored the Skoptsy to the pristine state before the Original Sin. In this the Skoptsy maintained that they were fulfilling Christ’s counsel of perfection in Matthew 19:12 and 18:8-9.

There were two kinds of castration: the “lesser” and “greater seal” (i.e. partial and complete castration). For men, “lesser” castration was the removal of the testicles only, while “greater” castration was the removal of the penis as well.

 

Razlog nije bio da su rođeni u krivom tijelu nego:

The Skoptsy also believed that a chief evil of the world is rooted in the lepost (bodily beauty, human sexuality, sex appeal, etc.) which prevents people from communicating with God. The way to perfection begins with the elimination of the cause followed by the liberation of soul. Castration ensured that all sins caused by lepost could not be committed.

Naivni bi mogli pretpostaviti da se radi o nekoj šačici luđaka koji nisu imali za dobar hašiš pa su duvali ljepilo, a slučajno su se u blizini našle i škare. Međutim, čini se da je situacija bila malo drugačija:

Membership in the Skoptsy sect was not restricted to the peasant class. Nobles, military and naval officers, civil servants, priests and merchants were to be found in its ranks, and its numbers were so great that 515 male and 240 female members were transported to Siberia between 1847 and 1866 without seriously threatening its existence. In 1874 the sect numbered at least 5444, including 1465 women. Of these 703 men and 100 women had partaken in bodily mutilation.

Radi jeftinog kurvanja za status ljudi su danas voljni vlastitoj djeci amputirati genitalije i nakljukati ih hormonima. (Zanimljivo pitanje – jesu li oni primitivci iz nekih bivših vremena bili više ili manje milosrdni kad su Molohu bacali novorođenčad u plamen? Nekako mi se čini da je izgaranje i gušenje od par minuta milosrdnija smrt od života u osakaćenom tijelu pod okriljem oca i majke koji su vas bili spremni ne samo osakatiti za minutu slave i gram popularnosti nego i gurati u javnost da se svijet divi vašem induciranom invaliditetu.) Ne glupi ljudi koji se pokušavaju progurati na naslovnice tabloida, nego obrazovani i inteligentni ljudi koji su uvjereni da rade za viši cilj. No, ovo nije post o transseksualcima, nego samo usporedba jednog fenomena iz povijesti s jednim današnjim fenomenom: Ključna stvar o ovoj cijeloj priči je podebljana rečenica iz prvog citiranog odlomka – vjerovanje u istočni grijeh koji se može sprati samo velikom i dubokom patnjom i odricanjem, plaćanje svetosti automutilacijom. Razlog zašto pišem ovaj post je članak iz Huffington posta koji zadnjih dana raznorazni Zlomislitelji masovno objavljuju na Twitteru, a koji sam tek jutros stigao pročitati – Towards a Concept of White Wounding. Svakako pročitajte cijeli članak, svaka riječ je zlatna i jedino u cijelosti ostavlja dovoljno jak dojam, ali finalna arija je naprosto predobra da je ne otpjevušimo:

Thus, white wounding is a call to action. It’s time to put our friends, family, co-workers, bosses, partners, social media connections, and our own comfort aside. The problem is real, and it is killing people. At this moment one of the most important and rudimentary things white anti-racists can do is spread awareness among other whites about racial inequality and oppression. It’s time for white wounding.

 

Bitan koncept koji se gura ovdje je da je za spasenje od grijeha rasizma nužna patnja i određeni oblik autodestrukcije, bez kojih se ne može postići prosvjetljenje i steći oprost za grijehe. Ugrubo: vjerovanje u istočni grijeh koji se može sprati samo jakom fizičkom boli, suzdržavanjem od ovozemaljskih užitaka i pripadnosti pravom krugu ljudi. U slučaju Škopaca, bilo je potrebno kastrirati se i slijediti vođu koji se proglašava Sinom Božjim – a u slučaju današnje liberalne elite potrebno je natjerati svoje bližnje da pate i ponizno mantraju kako vole diversity i srame se grijeha svojih predaka. (Usput rečeno – autor članka je židovskog podrijetla, kao i npr. Tim Wise – interesantno u kontekstu rasprave o puritanskoj hipotezi).

Po Chestertonovoj staroj, današnji liberali, bilo da se radi o ateistima ili hipijevskim kršćanskim abominacijama, nisu s prestankom vjerovanja u Boga počeli vjerovati u ništa, već vjeruju u bilio što. Vjerovat će u istočni grijeh patrijarhata, mizoginije, rasizma, homofobije, i za okajanje će svoje bližnje baciti u vatru i svom potomstvu ostaviti siromašniji, ružniji i okrutniji svijet. Potrebno je još Fergusona, još Rotherhama, još patnje, boli i užasa, kako bi se grešna duša oslobodila grijeha i približila Gospodu Progresu. Jer ja, Progres, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.

Naravno, prinošenje žrtve neće biti jednako raspoređeno. Više svećenstvo će sve udobno gledati na svojim iPadovima i zadovoljno se smješkati, održavat će konferencije o diversity-ju u svojim 98% bjelačkim četvrtima koje čuvaju naoružani stražari ili ići u Beograd i naslikavati se s djecom bliskoistočnih imigranata. Niži slojevi, točnije oni koji nisu materijalno dobrostojeći no trude se pristojno živjeti, su oni koji će snositi punu cijenu Radosne Vijesti.

Primi pečat dara Duha Prave Strane Povijesti

P.S. Usporedba sa Škopcima je izabrana potpuno neslučajno. Ljevičari imaju niske doze testosterona. Prihvaćanje političke korektnosti je autokastracija.

Pravobraniteljica za djecu

Izbivao sam iz civilizacije nekoliko dana, nakon prelaska graničnog prijelaza uključio data transfer i među hrpetinom e-mailova vidio i jedan od Katkapitala s naslovom “daj raspali po ovome” i linkom na nešto na Index.hr. Jedan dio mene se ponadao da je moj vrli prijatelj posrnuo i šalje mi neku izrazito načitanu djevojku dana, no nažalost bila je riječ o nekoj domaćoj poznatoj pjevačici koja je lupila svoje dijete po guzi pa su se na nju okomile pravobraniteljica za djecu, nekakve sekte koje se nazivaju po ptičurinama i svi pametni i naučeni ljudi.

Nisam proučavao ovaj slučaj, jedino što sam primijetio je da neki ljudi u komentarima pokušavaju dokazati kako je sasvim normalno lupiti djecu po guzi i čude se nad tim što radi Pravobraniteljica. Ulaziti u raspravu o tome da li je zdravo, pametno, moralno itd. fizički kažnjavati djecu je jalov posao i u startu luzerski potez. Sva psihologija, antropologija, doktori, znanstvenici, udruge i partije kažu da je to barbarstvo, okrutnost i primitivizam. Samo zato što ste izrasli u više-manje funkcionalne osobe, možda i sami odgojili nekoliko komada krasne djece ne znači da imate pojma o ičemu. Anegdotalni dokazi druže, struka kaže svoje! Šiba je iz Raja potekla, ali Raja više nema, slušaj šta episkop s peer review doktoratom sa ženskih studija kaže o tome, nema vox populi vox Dei.

Još gore od toga je upecati se na jeftine ljevičarske termine. To što se neka državna institucija zove “pravobraniteljica za djecu” ne znači da je posao te institucije brinuti se za dobrostanje djece u državi. Evo, Nreakcija otvara Institut Za Čednost i Ćudoređe u svom stanu. Cilj – edukacija djevojaka starosti od 16 do 21 o vrlinama suzdržavanja od ovozemaljskih radosti. Predavanja petkom i subotom od 22 do 24h, nakon toga se uz prigušeno svjetlo sluša Bon Jovi, pije bambus i raspravlja o mukama svete Barbare. Kako biste uopće mogli posumnjati u časne namjere tako ugledne institucije?

Uz tako naivan pogled lako je upasti u bijes i čuđenje – kako je pobogu odgajanje djece jednako zlostavljanju, a stotine i tisuće najstravičnijih sadizama prolazi potpuno nekažnjeno? Pogledajte npr. ovaj primjer iz Engleske – čak i ako vam se ne da čitati cijeli tekst, dovoljno je da pogledate slike optuženih i bude vam sasvim jasno čega raznorazne pravobraniteljice i aktivistice u Engleskoj ne poduzimaju baš ništa oko toga. Apsurdno? Jedna šetnja Zagrebom će vam pokazati prosjakinje koje svoju nekoliko tjedana staru djecu drogiraju kako ne bi glasno plakala i ometala ih u poslu, drže ih satima na najvrelijem suncu i generalno tretiraju s manje brige i nježnosti nego prosječan građanin svoj mobitel. Ta će djeca za par godina izrasti u male Gausse i von Neumanne, no zlodusi Predrasuda i Institucionalnog Rasizma će ih napasti i natjerati ih da drugu djecu u čoporima mlate, prijete im hladnim oružjima i onemogućavaju im da išta nauče u školi, zbog čega  je roditelje te druge djece potrebno educirati o spomenutim zlodusima. Apsurdno i to? A o određenim vrstama “obitelji” i načina na koji se ophode prema “svojoj djeci” bolje da ni ne počinjem.

Priroda ne poznaje apsurde, samo ljudsko nerazumijevanje prirodnih fenomena. Dakle, što je pravi posao Pravobraniteljice? Pravi posao Pravobraniteljice za djecu je biti komesar zadužen za pitanja vezana za djecu i omladinu, u modelu progresivističke poludiktature 21. stoljeća. Ništa više, ništa manje.

Kako nam jedan od nekompetentnih šarlatana kaže:

The slaves of socialism are slaves, but they are no one’s property and therefore no one’s loss.

Roditelji koji odgoje razmaženu, agresivnu i nesposobnu djecu uglavnom će morati snositi posljedice za to. Država neće. Štoviše, postoje dobri argumenti zašto je Državi u interesu imati određenu količinu društvenih patologija. Veli nam Thomas Sowell:

Each new generation born is in effect an invasion of civilization by little barbarians, who must be civilized before it is too late.

Jednostavan 1D model odnosa među ljudima je da imamo skupinu 1 i skupinu 2, obje su homogene, imaju jasne i nedvosmislene interese i ponašaju se u skladu s njima. Stvarnost je daleko, daleko kompleksnija. Da li je Rimljanima bilo u interesu nakupljanje barbarskih plemena u blizini Rima? Ako ste običan građanin koji samo želi prodati ribu, kupiti kruh i nahraniti obitelj – nije. Ako ste beskrupulozni političar koji preko poznanstava s nekim utjecajnim barbarskim vođama može upućivati suptilne prijetnje i sijanjem straha povećati svoju političku moć unutar Rima, gomile krvožednih saveznika i nisu loša stvar. Imate lijep grad ovdje na Tiberu, bilo bi šteta da mu se nešto dogodi.

Da li je u interesu prosječnog državljana Republike Hrvatske imati pametnu, odgovornu i dobro odgojenu omladinu ili nešto drugo? Što pak ako ste zaposlenik državne organizacije, bilo da se radi o Uredu pravobraniteljice, nekom NGOu, Ministarstvu ili čemu već? Naizgled apsurdno, no strateški sasvim logično – imati gomilu nefunkcionalnih pojedinaca koji bi bez socijalne pomoći ili pomrli od gladi ili se odali kanibalizmu koje dijelom kontrolirate nije uopće loše. Underclass populacija postoji oduvijek, kao i metode držanja underclass populacije na distanci od respektabilnih ljudi. Zna se s kim se vaša djeca smiju igrati, s kim ne, zna se s kojim obiteljima se ne ulazi u posao a s kojima da. Ugled, stigme, društveni status, Crkva, sve to služi kao vrlo dobar signal vrijednosti pojedinca. Država aktivno radi na susprezanju tih prirodnih mehanizama i forsiranju integracije najnefunkcionalnijih pojedinaca i čitavih skupina i svatko s imalo brige za sebe i svoje bližnje zna da se mora zaštititi od tih zala. Horde barbara su pred zidinama – zapravo unutar zidina, možda čak i iza ćoška – a vi ste taj koji drži i šibu i mrkvu koja ih kontrolira. (Rimljani su govorili kruha i igara – današnji ekvivalent bi vjerojatno bio šećera i wi-fi interneta.) U vašim rukama je kontrola nad tim čija će djeca ići u školu s vašom, da li će se u vašem lijepom naselju izgraditi socijalni stanovi, da li će se kulturni centar za osunčane manjine pojaviti dvije kuće od vas, da li će vam ženski ukućani smjeti izaći van nakon 20h od straha da ih ne prebiju ili siluju kulturno obogaćeni momci, da li ćete smjeti išta reći o tome naglas bez da vas oderu do kosti ili čak odvedu u zatvor? I uz sve to, niste ni Immortan Joe ni Vlad Tepeš, nego Pravobranitelj. Jest doduše da ste i vi osobno pod određenim rizikom od toga da vas opljačkaju, siluju ili pojedu te obaspravljene mase, ali valjda će velikodušna plaća i beneficije omogućiti kupnju nekretnine u dijelu grada u kojem je tih obespravljenih nešto manje, a društveni status omogućiti poznanstva preko kojih vam dijete sigurno neće ići u školu s djecom obespravljenih. U sumi i nije loše, jelda?

Razlog zašto Pravobraniteljica napada ljude koji samo žele dobro za svoju djecu a ignorira najstravičnije slučajeve zlostavljanja je zato što radi u interesu svoje institucije. I to je to. Nemojmo pripisivati neku pretjeranu zlobu takvim potezima, ljudi samo rade u svom neposrednom interesu – i malčice ga racionaliziraju: Pogledajte samo koliko je maloljetničkih trudnoća, trovanja alkoholom i drogama, nasilja i brutalnosti među mladima – još novca! Još veću krišku državnog proračuna, još više zaposlenih po uredima, udrugama i ministarstvima! Još više ružna riječ boli više nego šamar kampanja, više igala za heroinske ovisnike, više besplatnih pobačaja, ljetnih škola i koncerata olinjalih rock bendova! Sve za našu djecu kojoj želimo samo najbolje. Što biste htjeli, da se roditelji sami brinu za svoju njih? Smiješno, pa pogledajte samo sve te slučajeva zlostavljanja, ako se društvo ne pobrine za njih, što onda? Jeste li toliko nemilosrdni, je li vam srce toliko okamenjeno a razum pomućen prevaziđenim idejama o osobnoj odgovornosti?

Zato nema mjesta iznenađenju i iščuđavanju, žena samo radi svoj posao. Što prije izgubite iluzije o pravoj prirodi nevladinih udruga, ureda pravobranitelja, ministarstava obrazovanja i socijalne skrbi itd. to bolje. Ako mislite da možete izglasati drugu stranku, drugu predsjednicu, drugo bilo što što će preuzeti te urede, ta ministarstva i te udruge i okrenuti stvar u drugom smjeru – nećete. Država nije zvijer koju ćete uzjahati, pripitomiti i njome odgalopirati u desno. The left is the state, and the state is the left.

Došli smo po svoja prava.

Protiv dekriminalizacije droga

Uvod

Pristupajući bilo kojem problemu, potrebno je prvo definirati ciljeve.

Ukoliko je cilj moralna superiornost, holier than thou natjecanje u primjeni non agression principa ili praćenja svjetskih ideoloških trendova, ismijavanje neukog puka koji misli da se džoint gura u venu i konzervativaca koji se boje da će jedan dim trave njihovu djecu odvući u heroinske brloge, isticanje vlastite progresivnosti i brige za tim što će učen i ugledan svijet reći o tom problemu – na krivom ste mjestu. Za intelektualne akrobacije i emocionalnu inkontinenciju imate pregršt mjesta. Naš cilj je istražiti mehanizme koji oblikuju društvo u cilju stabilizacije što civiliziranijeg i što slobodnijeg društva. Ili si bar tako umišljamo. Usput rečeno, autor ovog bloga ima određenog iskustva s lakim drogama, a druži se s ljudima koji su bili ili još jesu vakuum pumpe za znatno teže stvari.

Liberterijanska teorija

Liberterijanska teorija otprilike kaže:

Essentially, the State has no right to tell people how to live. It is irrelevant that certain drugs may be harmful. Individuals alone have the right to decide what risks to take. This applies to cigarettes and alcohol and cannabis and heroin and crack cocaine. And it applies to GBL.

(Btw, ovaj članak je nešto najlošije što je Gabb ikad napisao, daleko ispod njegovog intelektualnog nivoa.)

Imamo skupinu koju nazivamo ljudi, imamo stanje koje nazivamo sloboda i premisu da je za ljude dobro da budu slobodni.

“Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima” rekao je Jean-Jacques Rousseau. Rousseau je, kao što bi to napravio svaki respektabilni odgajatelj i filozof, šutnuo vlastitu djecu u sirotište jer je bio preokupiran diletantskim piskaranjima. Ne iznenađuje stoga što nije primjetio kako čovjek koji je upravo rođen ima oko 2 kg, potpuno je bespomoćan da se hrani, oblači, grije, štiti od vremenskih nepogoda i predatora. Da, čovjek je uistinu rođen slobodan – slobodan da umre od gladi, žeđi, sunca, kiše, hladnoće, infekcija i očnjaka prve životinje koji naiđe.

Da je čovjek rođen slobodan floskula je koju i ozbiljni odrasli ljudi ponavljaju u nedogled bez dubljeg razmišljanja. Razmislite malo o toj Rousseaovoj dubokoj misli: Odrasli ljudi, obučeni i brkati prođu kroz majčinu dlakavu rodnicu i na krvave i sluzave ruke im odmah stave okove, umjesto da ih puste da trče livadama sretni i slobodni, započinju startapove i penju se na Annapurnu. I sad ponovite: Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima.

Kad malo poraste i prohoda, to isto dijete sad ima slobodu da ode od roditelja. Ode pod prvi auto, niz prvu liticu, do prve lokve dovoljno duboke da se u njoj otopi. Ta sloboda mu dobar dio vremena i nije u interesu. Nakon par godina krene u školu i ima slobodu da umjesto škole ode kod prijatelja na cjelodnevno igranje Playstationa. Nakon još par godina na prženje mozga rolanjem sve kompaktnijih i jačih jointova koje lagano mijenjaju bombončići i tripovi, ili gužvanje posteljine s najvećim frajerom u kvartu, onim što je istetoviran po vratu i bio je na svim gostovanjima Dinama, i saznanje da je već prekasno za pobačaj. Malo kasnije i četvero djece s četiri ista takva kvartovska frajera ili eksperimentiranje s heroinom. Sve je to dio slobode.

Je li sloboda onda dobra za sve ili samo za neke? Je li sloboda vrlina za aristokrate a mana za običan puk, dobar sluga a loš gospodar, lijek u malim količinama a otrov u većim? Je li dobro da sloboda bude ograničena nečim? Postoje li prirodni mehanizmi ograničavanja te slobode i neprirodni mehanizmi kojima je to uklonjeno?

Ljudska priroda

Problem s većinom društvenih ideologija je što društvo shvaćaju kao izotropan i homogen medij sastavljen od približno jednakih čestica. Čitajući Marxa teško da ćete se susresti s iti jednom riječju o ljudskim bićima – tu su samo povijesne sile, klase, neizbježnosti itd. Žalosna istina je da se na sličan način društvo promatra i iz drugog ideološkog spektra – da, društvo čine pojedinci, međutim svi će potpuno jednako reagirati na podsticaje privatnog vlastništva/kolektivizma, uz vrlo male razlike između pojedinaca.

Par stvari vezanih uz ljudsku prirodu bez kojih suvislo razmišljanje pada u vodu:

1. Ljudska bića drastično se razlikuju u ponašanju, vremenskoj preferenciji, motivima, sklonosti hedonizmu i raskalašenosti itd. Najviše slojeve visokointeligentnih i visokociviliziranih ljudi možete posjesti pred kilogram kokaina a da uopće niti ne dođu u napast ni da ga probaju. S druge strane, nekim dijelovima populacije je teško odvojiti od kante ljepila, kamoli heroina ili njegovih znatno gorih alternativa. Između te dvije krajnosti nalazi se čitav spektar kavopija, povremenih partijanera, vikend-hašomana, ovisnika o sredstvima za smirenje, težih i lakših alkosa itd itd. Dakle, postoji distribucija sklonosti opijatima, koja je dijelom sasvim prirodna (urođena), a dijelom društveno usađena (stigme, posramljivanje i društvena izolacija rade čuda). Ono što je najbitnije u ovoj priči je da je suživot između lijevog i desnog kraja te distribucije neprirodan i nepoželjan ishod. Također, distribucija sklonosti rizičnom ponašanju ne postoji samo među ljudima, nego i tijekom života pojedinaca – ista osoba s 14, 25 i 45 godina može pokazivati drastično drugačije sklonosti. Ljudima koji imaju nisku mogućnost kontrole nad svojim postupcima laka i legalna dostupnost opijata u bilo kojem obliku znači životnu katastrofu.

2. Konzumacija opijata uz sebe vuče za visokocivilizirane ljude nepoželjan skup ponašanja. Sklonost maksimalnom hedonizmu je direktno povezana s visokom vremenskom preferencijom, a visoka vremenska preferencija je visoko povezana s kriminalom. To su eksternalije jednake dimu koji proizvodi koksara ili smradu koji proizvodi farma svinja. Kao što nitko zdrave pameti ne želi živjeti pored koksare ili farme svinja, nitko civiliziran ne želi živjeti pored narkomana. To je jednostavna istina koja se ne može zamaskirati maštarijama o tome kako će narkomani postati učitelji, inženjeri i doktori samo kad se s njih skine društvena stigma.

3. Mehanizmi društvenog signaliziranja vrijede i za opijate. Suzdržavanje od opijata signalizira ozbiljnost, nisku vremensku preferencu i nisku impulzivnost te manju sklonost velikim rizicima. Da, jako je kul što Keith Richards ima krv koja progriza kroz čelik i pričat ćemo o tome do sutra, no želimo živjeti u zgradi gdje Keith Richardsova bivša cura narkomanka ne pravi orgije svake noći, i za takvu nekretninu ćemo platiti 4x više.

4. Ljudska bića ima drastično različite razine tolerancije na opijate, i ta tolerancija je uvjetovana primarno genetskim materijalom. Postoje ljudi koji mogu s 3‰ u krvi voziti auto bolje nego mnogi trijezni, dok se drugi onesvijeste nakon dva gemišta. Postoje ljudi koji mogu napušeni funkcionirati sasvim dobro, dok su drugi usporeni, retardirani i potpuno neuračunljivi. Ta komponenta je primarno genetska, i razlikuje se među pojedincima kao i među čitavim skupinama – dva ekstrema u toj priči vjerojatno čine sjevernoeuropski narodi poput Engleza, koji nakon najgoreg pijanstva trebaju par sati da dođu sebi i odu na posao, i sjevernoameričkih indijanaca koji su danima pijani od alkohola. Većina ljudi s kojima se osobno družim ima mogućnost da subotom uvečer u sebe unese potpuno sulude količine alkohola i lakih droga i da u ponedjeljak nastave sa svojim inače sasvim funkcionalnim životima, samo s trunčicom rezidualnog mamurluka i par stotina kuna manje na računu. Međutim, isto ne vrijedi za ljude sa znatno većom sklonošću ka autodestrukciji i nedostatkom okoline koja će ih nastojati maknuti od tog načina ponašanja.

To su ugrubo istine s kojima se moramo suočit prije bilo kakve ozbiljne analize o legalnosti.

Anarhokapitalizam i droge

Glavni i ključni problem dekriminalizacije i legalizacije droge jesu nemogućnost secesije i nemogućnost diskriminacije.

Kako bi problem legalizacije droge izgledao u anarhokapitalističkom sustavu? Naime, sam pojam legalnosti ovdje poprima drugačije značenje od onog kakvog susrećemo u kolokvijalnom govoru, jer nema Države koja bi donosila odluku o tome što je legalno a što nije.

U anarhokapitalističkom sustavu imali bismo privatne posjede, privatne ceste, susjedstva i gradove, u kojima bi vrijedila različita pravila. Ljudi se prirodno organiziraju u zajednice povezane krvnim srodstvom i sličnim životnim navikama. U gradu u kojem žive npr. Mormoni vjerojatno se ne bi dopuštala prodaja alkohola u supermarketima, kao niti prodaja pornografije na kioscima, a glasna glazba nakon 22h tretirala bi se kao teže remećenje javnog reda i mira. San Francisco bi vjerojatno funkcionirao po nešto drugačijim pravilima, isto tako sela u Bavarskoj ili naselja ortodoksnih Židova u Brooklynu. Stanovnici pojedinih naselja, sela i gradova bi imali mogućnost da na ulaz u svoj grad stave natpis: “Stranče, ako si ______ u ovaj grad nisi dobrodošao.” Imali bismo na tisuće zajednica u kojima svaka od njih na različite načine primjenjuje različite slobode i zabrane po tisuću različitih kriterija. 

Ukoliko bi se u jednoj od ovih zajednica počelo javljati nepoželjno ponašanje, jedan dio zajednice, bilo ovaj koji ga ispoljava ili ovaj koji ga se kloni, bi imao pravo na secesiju. Npr. jedan dio vjernika se oteo kontroli i počeli su šmrkati kokain s oltara pokrivenih duginom zastavom – njihova stvar, neka gore u paklu, dok će oni malo pametniji i odgovorniji  podići ograde više i zabraniti im pristup u svoje crkve/ kuće/ dvorišta/ ceste/ polja/ zračni prostor.

Na malo nižoj razini ključna stvar je mogućnost diskriminacije. Za istovaranje šlepera u 3 ujutro par guceva rakije može djelovati vrlo okrepljujuće i na duh i na tijelo, ali isto ne vrijedi za vožnju tog šlepera 2h poslije. Za krečenje sobe napušenost i nije veliki problem, ali za operaciju na mozgu jest. U anarhokapitalističkom sustavu bi maksimalna diskriminacija na osobnoj razini, po bilo kojem proizvoljnom kriteriju bila dopuštena. Poslodavac, kupac ili ponuditelj roba i/ili usluga bi imao pravo na to da diskriminira oko toga od koga kupuje ili kome prodaju uslugu – bilo da se radi o narkomanu, prostitutki, Židovu, Nijemcu, navijaču FK Partizan, ženi, homoseksualcu, hinduistu ili susjedu koji smrdi po rakiji. U takvom sustavu nema nikakvog većeg problema s tim da na pojedinim privatnim posjedima droga bude u potpunosti legalna.

Međutim, kako nam kaže dragi Hoppe:

Libertarians, in their attempt to establish a free natural social order must strive to regain from the state the right to exclusion inherent in private property. Yet even before they accomplish this and in order to render such an achievement even possible, libertarians cannot soon enough begin to reassert and exercise, to the extent that the situation still permits them to do so, their right to exclusion in everyday life. Libertarians must distinguish themselves from others by practicing (as well as advocating) the most extreme form of intolerance and discrimination against egalitarians, democrats, socialists, communists, multiculturalists, environmentalists, ill manners, misconduct, incompetence, rudeness, vulgarity, and obscenity.

 

Država i droge

Država je monopolizirala sve odnose među ljudima – školovanje, obitelj, brak, poslovni odnosi, susjedstvo – gotovo da ne postoji područje u koje ta najhladnija od svih hladnih zvjeri nije uvukla svoje pipke i efektivno preuzela kontrolu. Država brani slastičarima da biraju kome će peći tortu, roditeljima da biraju da li će njihova djeca znati kako piške curice a kako dječaci, upraviteljima zatvora da biraju raspored zatvorenika kojim će se smanjiti silovanja, a istovremeno ih sve skupa tjera da sponzoriraju kvartovsku fufu s četvero kopiladi četiri oca koja njima otet novac troši na frizure, bijeli Marlboro i novi iPhone.

Paralelno djelovanje zakona protiv diskriminacije i dekriminalizacije najkritičnijih oblika ponašanja vodi u najčišću anarhotiraniju. Ako vam Država brani da diskriminirate nad svojim zaposlenicima, susjedima pa i članovima obitelji nije vam u interesu da ta ista Država dekriminalizira najgore oblike ponašanja i njima izloži najosjetljivije dijelove stanovništva.

Ako je igra postavljena tako da pojedinac ne može raditi ništa bez Države, jedini efektivni način za borbu je zalaganje za to da državni utjecaj donese što manje štete. Anarhokapitalizam je krasna ideja, ali što činiti dok nam ne stigne taj najpravedniji od svih sustava? Obilaziti narkomanske leševe po stubištu i izbjegavati igle po dječjim igralištima u ime osobnih sloboda koje ne krše NAP? To baš i nije najmudriji način kako provesti život ako mene pitate. Zato je ružna istina da je državna diskriminacija koja djeluje u našem interesu u nekim slučajevima jedini efikasan način za borbu protiv stvarnih, opipljivih, svakodnevnih zala.

 Underclass i posljedice legalnosti

Jedan od glavnih argumenata za legalizaciju droga je količina kriminala koja nastaje zbog same ilegalnosti droge, a ne zbog prirode uzimanja droge. Slijedeći taj argument, kad bi se opijati legalizirali, formiralo bi se tržište (možda i neki tip regulacije) i time bi se većina kriminala vezanih uz droge eliminirala. (Štoviše, neki veliki borci za legalizaciju marihuane konstantno naglašavaju njene povoljne učinke za pojedine vrste bolesti. Zanimljivo je primjetiti da su znatno manje strastveni oko EU i FDA zabrana pojedinih lijekova koje imaju puno direktnije i lakše dokazive povoljne učinke za neke druge pojedine bolesti – boriti se za slobodnu proizvodnju tiroidnih hormona nije high status, dok boriti se za slobodno duvanje jest. No to je druga, daleko opširnija tema.)

Problem je samo u tome što je veza potpuno obratna – nije ilegalnost droga uzrok kriminala, nego su i kriminal i droge posljedica visoke vremenske preference, impulzivnosti, nepromišljenosti i općenito underclass načina života. Dekriminalizacija i legalizacija tu neće promijeniti ništa, osim što će civiliziranim pojedincima oduzeti bar i zadnju liniju obrane – da cinkaju počinitelje policiji i bar ih privremeno maknu iz svoje okoline.

Usput rečeno, prije nekoliko mjeseci sam se zaprepastio kad sam saznao koliko ljudi koje poznam troši legalne droge, uglavnom propisane od strane liječnika. Ljudi koji naprosto ne znaju živjeti i nemaju nikoga u okolini da ih usmjeri u tome, na rubu očaja zbog godina koje ih sustižu, loših odluka koje su donijeli, propusta koje su napravili i ljudi koje su povrijedili – a baš nigdje ni tragova problema sa zakonom ili društvene stigme. Normabeli, Xanaxi i brdo nekih apotekarskih “dizalica” im omogućava da nastavljaju svoje disfunkcionalne živote sa smiješkom na usnama i istrzanim suznim očima. Prizor koji isprva para srca, a potom bilo kakvu želju da imate ikakvog posla s njima.

Slippery slope

Velik dio nerazumijevanja politike i političkog sustava je naivno-inženjerski pristup problemu. Postoji raširena iluzija da možemo jasno i nedvosmisleno definirati poredak koji nam odgovara, implementirati to u praksi i zadržati ga tijekom dužeg vremenskog perioda. Npr. meni osobno odgovara da se subotom uvečer tolerira malo veća buka na ulicama, da je dopuštena konzumacija marihuane, ali ne i heroina, da je policija maksimalno tolerantna prema mirnim javnim okupljanjima i tome da odrasli ljudi piju pivo u parkiću, ali maksimalno oštra prema navijačkim neredima ili skupovima studenata FFZG.

Međutim, svijet politike i međuljudskih odnosa ne funkcionira tako. Jednom kad nekom tijelu date suverenitet nad odlukom, to je kraj. Ako sutra dekriminaliziramo ili legaliziramo marihuanu, nema nikakve garancije da prekosutra neće biti legaliziran i heroin. Ako skupinama koje se bave popularizacijom legalizacije bude u interesu da se ona i održi, velika je vjerojatnost da će učiniti sve što mogu da skinu i posljednje stigme s narkomanije, što ne samo da će uvući više mladih ljudi u svijet ružnoće, užasa i bolesti, nego i dodatno onemogućiti civiliziranom dijelu populacije da se obrani od takvog svijeta.

Uzmite samo za primjer ovisnost o heroinu – ogroman broj ljudi i organizacija se bavi prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom heroinskih ovisnika, da bi cijeli njihov trud i rad rezultirao većim brojem heroinskih ovisnika i recidivizmom. Koliko sam imao priliku istražiti stvar, ne postoji niti jedan jedini slučaj smrti od heroinske apstinencije, no koncenzus struke je i dalje da se radi o teškoj bolesti koja se mora riješiti kombinacijama lijekova poput Heptanona i Metadona. Ako me sjećanje dobro služi, Dalrymple u jednoj od svojih knjiga iznosi podatak da je u Engleskoj u trenutku pisanja knjige bilo znatno više ovisnika o drogama za odvikavanje nego o samom heroinu, a ako je za vjerovati jednom mom poznaniku koji je proveo nekoliko mjeseci na heroinu, Heptanoni pucaju znatno bolje i znatno duže. Svejedno, tijela koja odlučuju o tome ne mijenjaju svoje mišljenje. Cold turkey je kvaziznanost, heptanoni i dugi razgovori s psihologom su prava znanost.

U političkom sustavu nema preciznog podešavanja – ne možete droge proglasiti legalnima za jedan dio stanovništva i ilegalne za drugi. Ako isti zakon mora vrijediti za sve, potrebno je izabrati onaj koji radi najmanje štete za najproduktivniji dio stanovništva, i ne davati dodatnu političku moć u ruke onih koji aktivno rade na dezintegraciji svih civilizacijskih tekovina.

Problem s SAD-om

Kako sam više puta napisao na ovom blogu, današnja Europa je provincija globalnog američkog carstva, carstva koje nema cara, ali ima službenu ideologiju (demokracija) i vjeru (progresivizam). Problem s implementiranjem američkih zakona u drugim dijelovima svijeta je što ih se u biti uopće ne razumije. Kako je nedavno Konkvistador napisao na Twitteru:

A lot of seemingly insane choices make sense once you realize they are fortifications and charms to ward off barbarian hordes.

 

Ako vam jedan dio Države brani da diskriminirate po određenim kriterijima, pokušat ćete naći kriterije koji imaju najvišu korelaciju s njima i način da diskriminirate upravo po njima. Želite se maknuti od ljudi s visokom impulzivnošću, agresijom i nedostatkom osnovne pristojnosti? Žao mi je, Civil rights act do ne dopušta. No zanimljivo da su isti skloni svim mogućim oblicima zlostavljanja mozga, i da ako ovlastimo policiju da ih malo jače pritegne zbog toga – možda nije najsuptilnija metoda, ali sasvim solidna za ono što želimo.

Ako veliki rat SADa protiv droge shvatimo kao proxy rat određenog dijela njenog stanovništva kojim se želi obraniti od barbarskih horda s kojima surađuje vrh države, liberterijanska argumentacija vrlo brzo počinje izgledati pomalo smiješno. Zakoni se donose na temelju malo čvršćih argumenata nego što su filozofske tlapnje o slobodi pojedinca.

Zaključak

Slijediti apstraktne principe ignorirajući stvarni i konačni učinak istih na stvarni svijet je u najmanju ruku nezrelo ponašanje, a u malo veću čisti idiotizam. Zalagati se za slobodu posjedovanja i nošenja oružja u ruralnim dijelovima SADa 2015. nije isto što i zalagati se za slobodu posjedovanja i nošenja oružja u sjevernoj Bosni 1991. ako je očigledno da se naoružava samo jedna skupina građana kojoj po rođenju ne pripadate i koja vas poprilično mrko gleda. Jedno je borba za osobne slobode i prirodan sustav, drugo je suicidalni fanatizam. Zalagati se za to da pojedinac ode u osamljeno mjesto i ubrizga si heroin u venu, na vlastitu odgovornost i štetu i bez ikakve štete za ostatak ljudi je jedna stvar. Zalagati se za to da u izopačenom sustavu u kojemu civilizirani građani ne samo ne smiju diskriminirati i odvojiti se od najkritičnijih, najneproduktivnijih i socijalnim patologijama najsklonijih skupina, nego ih moraju i putem svojih poreza financirati u tim navikama je sasvim drugo.

Zbog svega navedenog, u trenutačnom sustavu dekriminalizacija i legalizacija opojnih droga je jako, jako loša ideja.

#Cuckservative

Mračnom blogosferom se zadnjih dana masovno proširio novi meme, jedan od onih koji samim svojim imenom opisuju stvari bolje nego cijele knjige. Radi se o pojmu cuckservative. Kako nam sama riječ kaže:

cuck·old ˈkəkəld -ōld
the husband of an adulteress, often regarded as an object of derision.

+

con·serv·a·tive kənˈsərvədiv
holding to traditional attitudes and values and cautious about change or innovation, typically in relation to politics or religion.

Na Occam’s Razoru pojam objašnjavaju na sljedeći način:

Very basically, the cuckservative is a white gentile conservative (or libertarian) who thinks he’s promoting his own interests but really isn’t.  In fact, the cuckservative is an extreme universalist and seems often to suffer from ethnomasochism & pathological altruism. In short, a cuckservative is a white (non-Jewish) conservative who isn’t racially aware.

In some ways, the cuckservative is the counterpart of the SJW (social justice warrior), and they are more alike than dissimilar. You often will hear the cuckservative screaming at an SJW about how “the Democrats are the real racists.”

The cuckservative feels very passionate about issues like abortion, which rarely directly affects his own life.  In fact, you might often hear a cuckservative talking about how abortion is “racist” since blacks and mestizos overwhelmingly get more abortions that whites.

Heartiste je, po običaju, daleko sočniji:

CH definition: A cuckservative is a cowardly pussy who sucks up to leftoid equalists for mercy and pisses himself when he gets accused of racism, sexism, or anti-semitism.

Corollary to the above CH definition: The cuckservative will throw his brother and his nation under the bus if it means he keeps his token status as cog in the Hivemind machine. Those cocktail parties aren’t going to attend themselves!

Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, iz pokušaja da se nešto korisno i dobro napravi ili iz najgore makjavelističke zlobe – potpuno je svejedno. Ako vodite dijete na vađenje krajnika i kirurg mu prereže karotidnu arteriju na operacijskom stolu, poslije je manje bitno radi li se o šarlatanu, sadistu ili potpunom kretenu koji naprosto ne shvaća da je uopće pogriješio. Ako polažete vjeru u ljude koji bi trebali raditi u interesu vas, vaših bližnjih, vaše Crkve, nacije i svih ljudi s kojima osjećate neki oblik zajedništva, potpuno je svejedno hoće li vas prodati za lajnu koke i maloljetnu kurvu ili je iskreno uvjeren u to da čini najbolje što može, samo su rezultati su na neki neobjašnjiv i misteriozan način baš uvijek katastrofični.

Prosječan muž kojem su nabijeni rogovi branit će svoju suprugu i šutke ići u duge šetnje s psom dok ona gužva posteljinu sa svojom pravom ljubavlju. Prosječan konzervativac iz naroda će s istom mješavinom racionalizacija, srama i pasivne agresije gledati oko kakvih stvari se njihovi politički favoriti izjašnjavaju na istoj liniji s najgorim ljevičarskim huljama. Strast s kojom taj prosječan narodni konzervativac pokušava opravdati postupke svog političkog miljenika je ekvivalent strasti s kojom djevojka sa šljivom ispod oka brani dominantnog dečka kriminalca. Jednog dana kad se na oltarima crkava pojavi zastava s duginim bojama, a časne sestre u toplessu krenu prosvjedovati zbog mizoginije u Vatikanu, prosječan narodni konzervativac naći će načina da opravda njihovo ponašanje. Kad se najveći branitelji Nacije, Vjere i Obitelji krenu zalagati za masovnu imigraciju afričke megafaune i blaže kazne za nasilne zločine, prosječan narodni konzervativac opet će naći načina da objasni ponašanje svojih idola. Kad se liberterijanski aktivisti bore za ukidanje prava dobrovoljnog ugovora između dvije stranke, zabranu privatnog školstva, prava na voluntarističko povezivanje, i kao vrhunac svega na najgorim ljevičarskim paradama stanu u redove onih koji bi posljednjeg od njih htjeli objesiti crijevima posljednjeg svećenika, naivni slobodarski aktivisti će naći načina da racionaliziraju njihovo ponašanje. Štoviše, za sve navedeno postoje čak i široke argumentacije zašto je to dobar i inteligentan način borbe, dugoročna strategija koja naprosto ne može ne upaliti, iako već desetljećima rezultira sve većim i gorim porazima na svim područjima.

Idući put kad čujete kako neki tzv. konzervativni političari ili liberterijanski aktivisti pomirljivo pričaju o seksizmu, rasizmu, gender pay gap-u, mizoginiji, ksenofobiji, gay pravima itd. zamislite da to izgovaraju na koljenima, nerazgovijetno i mljackajući po gigantskom silifisom zaraženom falusu, čiji vlasnik će ih nakon mlaza vrele jednakosti pogladiti po glavi i reći “slatka moja kujice”. I za to glađenje po glavi i dva piva na šanku bacit će vas, vašu obitelj, vjeru, naciju i sve što vam je drago u vatru.

Jedno od mogućih rješenja ovog problema, najjednostavnije ali većini ljudi emotivno najteže: Exercise your right to walk. Ako vidite da vaš konzervativni/liberterijanski/vjerski autoriteti rade sve da vas izdaju, osude vašu djecu na lošiji životni standard i unište sve u što vjerujete zbog kikirikija koji će im biti bačen svisoka – walk. Enoch Powell i Ron Paul su uništeni od strane članova svojih stranaka zbog nedovoljno lijevih pozicija. Ako si umišljate da ste pametniji, karizmatičniji ili sposobniji od njih ili ste proračunati cuckservative ili potpuni klaun. Lojalnost stranci ili pokretu kad ona otvoreno izdaje sve vaše principe jednaka je mužu koji se hvali svojom vjernošću dok mu supruga poderanih čarapa i trbuha punog Tequila Sunrise-a i tuđeg sjemena vraća kući pred zoru.

Walk.

When my conservative president told me she wanted to open our country and take other citizens, she wasn’t rejecting me, she was embracing humanity. When I understood that, I finally became a conservative.

P.S. Ima netko prijedlog za hrvatsku verziju termina? Šonjzervativizam je jedino što meni pada napamet.

Medvjed i prijatelji

Skupile se šumske životinje oko bolesnog Medvjeda. Medvjeda je već mjesecima bolio trbuh, bol se povećavala i kad je postala neizdrživa, pozvao je prijatelje koje nije dugo vidio da mu pomognu.

Vuk reče: “Sigurno su paraziti, treba mu strogi post i gorka sol, čim ih izbaci stvar je riješena.”
Lija reče: “U pitanju je slijepo crijevo, donesite alkohol i skalpel, čim njega izvadimo boli više neće biti.”
Zec reče: “Radi se o bakterijskoj infekciji, dajte mu antibiotike i pričekajte par tjedana, od toga će sigurno ozdraviti.”
Jelen reče: “Problem je u lošoj prehrani i toksinima u jetri, složimo mu dijetu od maslačka, lana i sirutke i stvar će se riješiti sama od sebe.”
Magarac reče: “Medvjed se ulijenio i postao preosjetljiv od lagodnog i udobnog života, potrebno je samo natjerati ga da se rano diže, puno radi i manje pije, disciplina će učiniti svoje.”
Medvjedov brat reče: “To je nasljedno u našoj obitelji, dogodilo se našem stricu, pustite ga da uživa dok još može, jer je smrt neizbježna.”

Vrabac je promatrao sa strane i nakon njihovog izlaganja rekao: “Ne znamo točno što je Medvjedu. Prije nego postavimo terapiju, potrebno je postaviti pravilnu dijagnozu. To ne možemo bez pasivnog promatranja Medvjedovih navika, prehrane, povijesti bolesti, svega što bi moglo utjecati na njegovo trenutno stanje. Prije nego ga pokušamo izliječiti, nužno je razumjeti njegovu bolest.”

Na to se ostale životinje namršte i kažu mu: “Ako nemaš što konstruktivno za reći, bolje ostavi negativnost za sebe.”

Riječi

Riječi znače to što znače.

Da netko uđe u pekaru i krene objašnjavati da brašno ne znači brašno, već nešto treće, svi bi ga gledali kao budalu. Da netko uđe u znanstveni institut i počne pričati o tome kako su imena kemijskih elemenata kriva i sve ih treba drugačije nazvati, svi bi ga gledali kao budalu. Po istom principu, ljevičari s punim pravom kao budale gledaju desničare koji iz svojih hirova pokušavaju redefinirati ljevičarske termine.

Riječ rasist je ljevičarski termin koji označava moralnu privilegiju crnih ljudi u odnosu na bijele. Termin zločin iz mržnje označava nepoštivanje privilegirane pozicije određenih zaštićenih skupina. Ako bijelac naudi crncu, to je rasizam i zločin iz mržnje. Ako skupina crnaca napadne bijelca i on se obrani, obrana je rasizam i zločin iz mržnje. Ako skupina crnaca napadne bijelca, zakolje ga i sodomizira mu ženu eksplicitno im se rugajući što su bijeli, to nije rasizam i nije zločin iz mržnje. Riječ rasist nije postojala do prije 100ak godina, izmišljena je s jasnim ciljem, i boriti se za njeno redefiniranje ima smisla koliko i boriti se za redefiniranje zelene boje u crvenu.

Ako profesorica ženskih studija objašnjava da je 1×1=3 jer je 1 falusioidni simbol patrijarhalne dominacije koji se mora ispraviti ženstvenijom znamenkom 3, a profesor matematike to odbija prihvatiti, to je mizoginija. Ako ljevičarski aktivist muškarac kaže da je predsjednica konzervativne akcije koja pokušava očuvati tradicionalnu formu obitelju glupa ružna kravetina koju nitko nije izjebao kako spada pa sad tu sere bezveze, to nije mizoginija. Ako feministicu pozovete na kavu u liftu i njoj se to ne svidi, to je silovanje. Ako nasilno penetrirate u 1400 komada ženske djece a član ste skupine s kojom feministice imaju pakt o nenapadanju, to nije silovanje. Mizoginija je optužba usmjerena protiv onih koji se protive feminističkoj agendi. Obrnuto ne vrijedi. Nemoguće je prakticirati mizoginiju protiv žena koje odbijaju feminističke principe, kao što je nemoguće da voda gravitacijski teče uzbrdo. Ako tvrdite da voda gravitacijski teče uzbrdo, ili ste budala ili ne shvaćate što riječi gravitacijski ili uzbrdo znače. Ako tvrdite da je mizoginija ili silovanje nekakav zločin usmjeren protiv bijelih heteroseksualnih žena koje se odbijaju prikloniti feminističkim principima, ili ste budala ili ne znate što riječi mizoginija i silovanje znače.

Pokušavati redefinirati pojmove koje je druga strana izmislila i kontrolira njihovo značenje je unaprijed izgubljena bitka, i u osnovi vrlo djetinjast poriv. Odrasli ljudi se ne upuštaju u djetinjasta prepiranja i natjecanja oko praaaavog značenja riječi. Riječi znače to što znače.