Uvod
Pristupajući bilo kojem problemu, potrebno je prvo definirati ciljeve.
Ukoliko je cilj moralna superiornost, holier than thou natjecanje u primjeni non agression principa ili praćenja svjetskih ideoloških trendova, ismijavanje neukog puka koji misli da se džoint gura u venu i konzervativaca koji se boje da će jedan dim trave njihovu djecu odvući u heroinske brloge, isticanje vlastite progresivnosti i brige za tim što će učen i ugledan svijet reći o tom problemu – na krivom ste mjestu. Za intelektualne akrobacije i emocionalnu inkontinenciju imate pregršt mjesta. Naš cilj je istražiti mehanizme koji oblikuju društvo u cilju stabilizacije što civiliziranijeg i što slobodnijeg društva. Ili si bar tako umišljamo. Usput rečeno, autor ovog bloga ima određenog iskustva s lakim drogama, a druži se s ljudima koji su bili ili još jesu vakuum pumpe za znatno teže stvari.
Liberterijanska teorija
Liberterijanska teorija otprilike kaže:
Essentially, the State has no right to tell people how to live. It is irrelevant that certain drugs may be harmful. Individuals alone have the right to decide what risks to take. This applies to cigarettes and alcohol and cannabis and heroin and crack cocaine. And it applies to GBL.
(Btw, ovaj članak je nešto najlošije što je Gabb ikad napisao, daleko ispod njegovog intelektualnog nivoa.)
Imamo skupinu koju nazivamo ljudi, imamo stanje koje nazivamo sloboda i premisu da je za ljude dobro da budu slobodni.
“Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima” rekao je Jean-Jacques Rousseau. Rousseau je, kao što bi to napravio svaki respektabilni odgajatelj i filozof, šutnuo vlastitu djecu u sirotište jer je bio preokupiran diletantskim piskaranjima. Ne iznenađuje stoga što nije primjetio kako čovjek koji je upravo rođen ima oko 2 kg, potpuno je bespomoćan da se hrani, oblači, grije, štiti od vremenskih nepogoda i predatora. Da, čovjek je uistinu rođen slobodan – slobodan da umre od gladi, žeđi, sunca, kiše, hladnoće, infekcija i očnjaka prve životinje koji naiđe.
Da je čovjek rođen slobodan floskula je koju i ozbiljni odrasli ljudi ponavljaju u nedogled bez dubljeg razmišljanja. Razmislite malo o toj Rousseaovoj dubokoj misli: Odrasli ljudi, obučeni i brkati prođu kroz majčinu dlakavu rodnicu i na krvave i sluzave ruke im odmah stave okove, umjesto da ih puste da trče livadama sretni i slobodni, započinju startapove i penju se na Annapurnu. I sad ponovite: Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima.
Kad malo poraste i prohoda, to isto dijete sad ima slobodu da ode od roditelja. Ode pod prvi auto, niz prvu liticu, do prve lokve dovoljno duboke da se u njoj otopi. Ta sloboda mu dobar dio vremena i nije u interesu. Nakon par godina krene u školu i ima slobodu da umjesto škole ode kod prijatelja na cjelodnevno igranje Playstationa. Nakon još par godina na prženje mozga rolanjem sve kompaktnijih i jačih jointova koje lagano mijenjaju bombončići i tripovi, ili gužvanje posteljine s najvećim frajerom u kvartu, onim što je istetoviran po vratu i bio je na svim gostovanjima Dinama, i saznanje da je već prekasno za pobačaj. Malo kasnije i četvero djece s četiri ista takva kvartovska frajera ili eksperimentiranje s heroinom. Sve je to dio slobode.
Je li sloboda onda dobra za sve ili samo za neke? Je li sloboda vrlina za aristokrate a mana za običan puk, dobar sluga a loš gospodar, lijek u malim količinama a otrov u većim? Je li dobro da sloboda bude ograničena nečim? Postoje li prirodni mehanizmi ograničavanja te slobode i neprirodni mehanizmi kojima je to uklonjeno?
Ljudska priroda
Problem s većinom društvenih ideologija je što društvo shvaćaju kao izotropan i homogen medij sastavljen od približno jednakih čestica. Čitajući Marxa teško da ćete se susresti s iti jednom riječju o ljudskim bićima – tu su samo povijesne sile, klase, neizbježnosti itd. Žalosna istina je da se na sličan način društvo promatra i iz drugog ideološkog spektra – da, društvo čine pojedinci, međutim svi će potpuno jednako reagirati na podsticaje privatnog vlastništva/kolektivizma, uz vrlo male razlike između pojedinaca.
Par stvari vezanih uz ljudsku prirodu bez kojih suvislo razmišljanje pada u vodu:
1. Ljudska bića drastično se razlikuju u ponašanju, vremenskoj preferenciji, motivima, sklonosti hedonizmu i raskalašenosti itd. Najviše slojeve visokointeligentnih i visokociviliziranih ljudi možete posjesti pred kilogram kokaina a da uopće niti ne dođu u napast ni da ga probaju. S druge strane, nekim dijelovima populacije je teško odvojiti od kante ljepila, kamoli heroina ili njegovih znatno gorih alternativa. Između te dvije krajnosti nalazi se čitav spektar kavopija, povremenih partijanera, vikend-hašomana, ovisnika o sredstvima za smirenje, težih i lakših alkosa itd itd. Dakle, postoji distribucija sklonosti opijatima, koja je dijelom sasvim prirodna (urođena), a dijelom društveno usađena (stigme, posramljivanje i društvena izolacija rade čuda). Ono što je najbitnije u ovoj priči je da je suživot između lijevog i desnog kraja te distribucije neprirodan i nepoželjan ishod. Također, distribucija sklonosti rizičnom ponašanju ne postoji samo među ljudima, nego i tijekom života pojedinaca – ista osoba s 14, 25 i 45 godina može pokazivati drastično drugačije sklonosti. Ljudima koji imaju nisku mogućnost kontrole nad svojim postupcima laka i legalna dostupnost opijata u bilo kojem obliku znači životnu katastrofu.
2. Konzumacija opijata uz sebe vuče za visokocivilizirane ljude nepoželjan skup ponašanja. Sklonost maksimalnom hedonizmu je direktno povezana s visokom vremenskom preferencijom, a visoka vremenska preferencija je visoko povezana s kriminalom. To su eksternalije jednake dimu koji proizvodi koksara ili smradu koji proizvodi farma svinja. Kao što nitko zdrave pameti ne želi živjeti pored koksare ili farme svinja, nitko civiliziran ne želi živjeti pored narkomana. To je jednostavna istina koja se ne može zamaskirati maštarijama o tome kako će narkomani postati učitelji, inženjeri i doktori samo kad se s njih skine društvena stigma.
3. Mehanizmi društvenog signaliziranja vrijede i za opijate. Suzdržavanje od opijata signalizira ozbiljnost, nisku vremensku preferencu i nisku impulzivnost te manju sklonost velikim rizicima. Da, jako je kul što Keith Richards ima krv koja progriza kroz čelik i pričat ćemo o tome do sutra, no želimo živjeti u zgradi gdje Keith Richardsova bivša cura narkomanka ne pravi orgije svake noći, i za takvu nekretninu ćemo platiti 4x više.
4. Ljudska bića ima drastično različite razine tolerancije na opijate, i ta tolerancija je uvjetovana primarno genetskim materijalom. Postoje ljudi koji mogu s 3‰ u krvi voziti auto bolje nego mnogi trijezni, dok se drugi onesvijeste nakon dva gemišta. Postoje ljudi koji mogu napušeni funkcionirati sasvim dobro, dok su drugi usporeni, retardirani i potpuno neuračunljivi. Ta komponenta je primarno genetska, i razlikuje se među pojedincima kao i među čitavim skupinama – dva ekstrema u toj priči vjerojatno čine sjevernoeuropski narodi poput Engleza, koji nakon najgoreg pijanstva trebaju par sati da dođu sebi i odu na posao, i sjevernoameričkih indijanaca koji su danima pijani od alkohola. Većina ljudi s kojima se osobno družim ima mogućnost da subotom uvečer u sebe unese potpuno sulude količine alkohola i lakih droga i da u ponedjeljak nastave sa svojim inače sasvim funkcionalnim životima, samo s trunčicom rezidualnog mamurluka i par stotina kuna manje na računu. Međutim, isto ne vrijedi za ljude sa znatno većom sklonošću ka autodestrukciji i nedostatkom okoline koja će ih nastojati maknuti od tog načina ponašanja.
To su ugrubo istine s kojima se moramo suočit prije bilo kakve ozbiljne analize o legalnosti.
Anarhokapitalizam i droge
Glavni i ključni problem dekriminalizacije i legalizacije droge jesu nemogućnost secesije i nemogućnost diskriminacije.
Kako bi problem legalizacije droge izgledao u anarhokapitalističkom sustavu? Naime, sam pojam legalnosti ovdje poprima drugačije značenje od onog kakvog susrećemo u kolokvijalnom govoru, jer nema Države koja bi donosila odluku o tome što je legalno a što nije.
U anarhokapitalističkom sustavu imali bismo privatne posjede, privatne ceste, susjedstva i gradove, u kojima bi vrijedila različita pravila. Ljudi se prirodno organiziraju u zajednice povezane krvnim srodstvom i sličnim životnim navikama. U gradu u kojem žive npr. Mormoni vjerojatno se ne bi dopuštala prodaja alkohola u supermarketima, kao niti prodaja pornografije na kioscima, a glasna glazba nakon 22h tretirala bi se kao teže remećenje javnog reda i mira. San Francisco bi vjerojatno funkcionirao po nešto drugačijim pravilima, isto tako sela u Bavarskoj ili naselja ortodoksnih Židova u Brooklynu. Stanovnici pojedinih naselja, sela i gradova bi imali mogućnost da na ulaz u svoj grad stave natpis: “Stranče, ako si ______ u ovaj grad nisi dobrodošao.” Imali bismo na tisuće zajednica u kojima svaka od njih na različite načine primjenjuje različite slobode i zabrane po tisuću različitih kriterija.
Ukoliko bi se u jednoj od ovih zajednica počelo javljati nepoželjno ponašanje, jedan dio zajednice, bilo ovaj koji ga ispoljava ili ovaj koji ga se kloni, bi imao pravo na secesiju. Npr. jedan dio vjernika se oteo kontroli i počeli su šmrkati kokain s oltara pokrivenih duginom zastavom – njihova stvar, neka gore u paklu, dok će oni malo pametniji i odgovorniji podići ograde više i zabraniti im pristup u svoje crkve/ kuće/ dvorišta/ ceste/ polja/ zračni prostor.
Na malo nižoj razini ključna stvar je mogućnost diskriminacije. Za istovaranje šlepera u 3 ujutro par guceva rakije može djelovati vrlo okrepljujuće i na duh i na tijelo, ali isto ne vrijedi za vožnju tog šlepera 2h poslije. Za krečenje sobe napušenost i nije veliki problem, ali za operaciju na mozgu jest. U anarhokapitalističkom sustavu bi maksimalna diskriminacija na osobnoj razini, po bilo kojem proizvoljnom kriteriju bila dopuštena. Poslodavac, kupac ili ponuditelj roba i/ili usluga bi imao pravo na to da diskriminira oko toga od koga kupuje ili kome prodaju uslugu – bilo da se radi o narkomanu, prostitutki, Židovu, Nijemcu, navijaču FK Partizan, ženi, homoseksualcu, hinduistu ili susjedu koji smrdi po rakiji. U takvom sustavu nema nikakvog većeg problema s tim da na pojedinim privatnim posjedima droga bude u potpunosti legalna.
Međutim, kako nam kaže dragi Hoppe:
Libertarians, in their attempt to establish a free natural social order must strive to regain from the state the right to exclusion inherent in private property. Yet even before they accomplish this and in order to render such an achievement even possible, libertarians cannot soon enough begin to reassert and exercise, to the extent that the situation still permits them to do so, their right to exclusion in everyday life. Libertarians must distinguish themselves from others by practicing (as well as advocating) the most extreme form of intolerance and discrimination against egalitarians, democrats, socialists, communists, multiculturalists, environmentalists, ill manners, misconduct, incompetence, rudeness, vulgarity, and obscenity.
Država i droge
Država je monopolizirala sve odnose među ljudima – školovanje, obitelj, brak, poslovni odnosi, susjedstvo – gotovo da ne postoji područje u koje ta najhladnija od svih hladnih zvjeri nije uvukla svoje pipke i efektivno preuzela kontrolu. Država brani slastičarima da biraju kome će peći tortu, roditeljima da biraju da li će njihova djeca znati kako piške curice a kako dječaci, upraviteljima zatvora da biraju raspored zatvorenika kojim će se smanjiti silovanja, a istovremeno ih sve skupa tjera da sponzoriraju kvartovsku fufu s četvero kopiladi četiri oca koja njima otet novac troši na frizure, bijeli Marlboro i novi iPhone.
Paralelno djelovanje zakona protiv diskriminacije i dekriminalizacije najkritičnijih oblika ponašanja vodi u najčišću anarhotiraniju. Ako vam Država brani da diskriminirate nad svojim zaposlenicima, susjedima pa i članovima obitelji nije vam u interesu da ta ista Država dekriminalizira najgore oblike ponašanja i njima izloži najosjetljivije dijelove stanovništva.
Ako je igra postavljena tako da pojedinac ne može raditi ništa bez Države, jedini efektivni način za borbu je zalaganje za to da državni utjecaj donese što manje štete. Anarhokapitalizam je krasna ideja, ali što činiti dok nam ne stigne taj najpravedniji od svih sustava? Obilaziti narkomanske leševe po stubištu i izbjegavati igle po dječjim igralištima u ime osobnih sloboda koje ne krše NAP? To baš i nije najmudriji način kako provesti život ako mene pitate. Zato je ružna istina da je državna diskriminacija koja djeluje u našem interesu u nekim slučajevima jedini efikasan način za borbu protiv stvarnih, opipljivih, svakodnevnih zala.
Underclass i posljedice legalnosti
Jedan od glavnih argumenata za legalizaciju droga je količina kriminala koja nastaje zbog same ilegalnosti droge, a ne zbog prirode uzimanja droge. Slijedeći taj argument, kad bi se opijati legalizirali, formiralo bi se tržište (možda i neki tip regulacije) i time bi se većina kriminala vezanih uz droge eliminirala. (Štoviše, neki veliki borci za legalizaciju marihuane konstantno naglašavaju njene povoljne učinke za pojedine vrste bolesti. Zanimljivo je primjetiti da su znatno manje strastveni oko EU i FDA zabrana pojedinih lijekova koje imaju puno direktnije i lakše dokazive povoljne učinke za neke druge pojedine bolesti – boriti se za slobodnu proizvodnju tiroidnih hormona nije high status, dok boriti se za slobodno duvanje jest. No to je druga, daleko opširnija tema.)
Problem je samo u tome što je veza potpuno obratna – nije ilegalnost droga uzrok kriminala, nego su i kriminal i droge posljedica visoke vremenske preference, impulzivnosti, nepromišljenosti i općenito underclass načina života. Dekriminalizacija i legalizacija tu neće promijeniti ništa, osim što će civiliziranim pojedincima oduzeti bar i zadnju liniju obrane – da cinkaju počinitelje policiji i bar ih privremeno maknu iz svoje okoline.
Usput rečeno, prije nekoliko mjeseci sam se zaprepastio kad sam saznao koliko ljudi koje poznam troši legalne droge, uglavnom propisane od strane liječnika. Ljudi koji naprosto ne znaju živjeti i nemaju nikoga u okolini da ih usmjeri u tome, na rubu očaja zbog godina koje ih sustižu, loših odluka koje su donijeli, propusta koje su napravili i ljudi koje su povrijedili – a baš nigdje ni tragova problema sa zakonom ili društvene stigme. Normabeli, Xanaxi i brdo nekih apotekarskih “dizalica” im omogućava da nastavljaju svoje disfunkcionalne živote sa smiješkom na usnama i istrzanim suznim očima. Prizor koji isprva para srca, a potom bilo kakvu želju da imate ikakvog posla s njima.
Slippery slope
Velik dio nerazumijevanja politike i političkog sustava je naivno-inženjerski pristup problemu. Postoji raširena iluzija da možemo jasno i nedvosmisleno definirati poredak koji nam odgovara, implementirati to u praksi i zadržati ga tijekom dužeg vremenskog perioda. Npr. meni osobno odgovara da se subotom uvečer tolerira malo veća buka na ulicama, da je dopuštena konzumacija marihuane, ali ne i heroina, da je policija maksimalno tolerantna prema mirnim javnim okupljanjima i tome da odrasli ljudi piju pivo u parkiću, ali maksimalno oštra prema navijačkim neredima ili skupovima studenata FFZG.
Međutim, svijet politike i međuljudskih odnosa ne funkcionira tako. Jednom kad nekom tijelu date suverenitet nad odlukom, to je kraj. Ako sutra dekriminaliziramo ili legaliziramo marihuanu, nema nikakve garancije da prekosutra neće biti legaliziran i heroin. Ako skupinama koje se bave popularizacijom legalizacije bude u interesu da se ona i održi, velika je vjerojatnost da će učiniti sve što mogu da skinu i posljednje stigme s narkomanije, što ne samo da će uvući više mladih ljudi u svijet ružnoće, užasa i bolesti, nego i dodatno onemogućiti civiliziranom dijelu populacije da se obrani od takvog svijeta.
Uzmite samo za primjer ovisnost o heroinu – ogroman broj ljudi i organizacija se bavi prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom heroinskih ovisnika, da bi cijeli njihov trud i rad rezultirao većim brojem heroinskih ovisnika i recidivizmom. Koliko sam imao priliku istražiti stvar, ne postoji niti jedan jedini slučaj smrti od heroinske apstinencije, no koncenzus struke je i dalje da se radi o teškoj bolesti koja se mora riješiti kombinacijama lijekova poput Heptanona i Metadona. Ako me sjećanje dobro služi, Dalrymple u jednoj od svojih knjiga iznosi podatak da je u Engleskoj u trenutku pisanja knjige bilo znatno više ovisnika o drogama za odvikavanje nego o samom heroinu, a ako je za vjerovati jednom mom poznaniku koji je proveo nekoliko mjeseci na heroinu, Heptanoni pucaju znatno bolje i znatno duže. Svejedno, tijela koja odlučuju o tome ne mijenjaju svoje mišljenje. Cold turkey je kvaziznanost, heptanoni i dugi razgovori s psihologom su prava znanost.
U političkom sustavu nema preciznog podešavanja – ne možete droge proglasiti legalnima za jedan dio stanovništva i ilegalne za drugi. Ako isti zakon mora vrijediti za sve, potrebno je izabrati onaj koji radi najmanje štete za najproduktivniji dio stanovništva, i ne davati dodatnu političku moć u ruke onih koji aktivno rade na dezintegraciji svih civilizacijskih tekovina.
Problem s SAD-om
Kako sam više puta napisao na ovom blogu, današnja Europa je provincija globalnog američkog carstva, carstva koje nema cara, ali ima službenu ideologiju (demokracija) i vjeru (progresivizam). Problem s implementiranjem američkih zakona u drugim dijelovima svijeta je što ih se u biti uopće ne razumije. Kako je nedavno Konkvistador napisao na Twitteru:
A lot of seemingly insane choices make sense once you realize they are fortifications and charms to ward off barbarian hordes.
Ako vam jedan dio Države brani da diskriminirate po određenim kriterijima, pokušat ćete naći kriterije koji imaju najvišu korelaciju s njima i način da diskriminirate upravo po njima. Želite se maknuti od ljudi s visokom impulzivnošću, agresijom i nedostatkom osnovne pristojnosti? Žao mi je, Civil rights act do ne dopušta. No zanimljivo da su isti skloni svim mogućim oblicima zlostavljanja mozga, i da ako ovlastimo policiju da ih malo jače pritegne zbog toga – možda nije najsuptilnija metoda, ali sasvim solidna za ono što želimo.
Ako veliki rat SADa protiv droge shvatimo kao proxy rat određenog dijela njenog stanovništva kojim se želi obraniti od barbarskih horda s kojima surađuje vrh države, liberterijanska argumentacija vrlo brzo počinje izgledati pomalo smiješno. Zakoni se donose na temelju malo čvršćih argumenata nego što su filozofske tlapnje o slobodi pojedinca.
Zaključak
Slijediti apstraktne principe ignorirajući stvarni i konačni učinak istih na stvarni svijet je u najmanju ruku nezrelo ponašanje, a u malo veću čisti idiotizam. Zalagati se za slobodu posjedovanja i nošenja oružja u ruralnim dijelovima SADa 2015. nije isto što i zalagati se za slobodu posjedovanja i nošenja oružja u sjevernoj Bosni 1991. ako je očigledno da se naoružava samo jedna skupina građana kojoj po rođenju ne pripadate i koja vas poprilično mrko gleda. Jedno je borba za osobne slobode i prirodan sustav, drugo je suicidalni fanatizam. Zalagati se za to da pojedinac ode u osamljeno mjesto i ubrizga si heroin u venu, na vlastitu odgovornost i štetu i bez ikakve štete za ostatak ljudi je jedna stvar. Zalagati se za to da u izopačenom sustavu u kojemu civilizirani građani ne samo ne smiju diskriminirati i odvojiti se od najkritičnijih, najneproduktivnijih i socijalnim patologijama najsklonijih skupina, nego ih moraju i putem svojih poreza financirati u tim navikama je sasvim drugo.
Zbog svega navedenog, u trenutačnom sustavu dekriminalizacija i legalizacija opojnih droga je jako, jako loša ideja.